Peti rujan: Kvalitetan triler vješto progovara o terorizmu iz rijetko viđene perspektive Newsrooma

U vrijeme održavanja Ljetnih olimpijskih igara 1972. u Münchenu, televizija je bila medij u usponu, a prijenosi uživo još prilično neistraženo područje s mnogo skrivenih mina. Jedna takva medijska ‘krmača‘ eksplodirala je 5. rujna kad su palestinski teroristi iz Crnog rujna oteli skupinu izraelskih olimpijaca i zatočili ih u Olimpijskom selu tražeći političke ustupke. 

Šef TV prijenosa Geoffrey Mason (john Magaro) i ABC-ov urednik sporta Marvin Bader (Ben Chaplin)

Čin koji se kasnije izrodio u masakr pred gotovo milijardu TV gledatelja nije zatekao samo policiju i obavještajce, već i novinare akreditirane za praćenje Olimpijade u napetom ozračju Hladnog rata. Početni šok spopao je i ekipu izvjestitelja američkog ABC-a, prinuđenu da s rutinskih sportskih tema prijeđe na live praćenje dotad nezabilježene talačke krize. ‘Peti rujan‘, kako se znakovito zove ova drama iz recentne povijesti, sazdana je od elemenata klasičnog trilera i kratke poduke za studente novinarstva o važnosti profesionalnog snalaženja u ekstremnim okolnostima. 

Ono što film izbjegava jest političko svrstavanje. U tom pogledu sve vrijeme drži distancu, cilj nije osuditi ili moralizirati o počinitelju i žrtvi, već događaje prikazati dokumentaristički, onako kako ih proživljavaju u Newsroomu. Švicarski redatelj i koscenarist Tim Fehlbaum minhensku otmicu dobrim dijelom tretira i kao medijski fenomen. Dvadesete OI koje je ugostila Njemačka tridesetak godina nakon pada nacizma bile su i prva sportska manifestacija u povijesti sa satelitskim prijenosom. Mjeseci utrošeni u prekapanje ABC-ove arhive iz tog vremena i inzistiranje na što realnijem prikazu zbivanja priskrbili su Švicarcu nominaciju za Oscara u kategoriji originalnog scenarija. 

Film je osnažio i producentski supotpis Seana Penna, slavnog glumca i svježeg mirovnog aktivista koji je prepoznao potencijal priče o globalnom činu nasilja. I doista, ‘Peti rujan‘ je primjer rasne napetice: tenzije kod protagonista zatvorenih u okvir improviziranog TV studija rastu u ovisnosti o dramatičnim događajima iz vanjskog svijeta kojima tek posredno svjedoče. Atmosferičnost ovdje ima prednost nad osobnošću likova koji se u frenetičnom ritmu ni ne stignu karakterno bolje razotkriti. Njihova su glavna snaga britki dijalozi slični rafalima koji tu i tamo dopiru izvana. 

Napeta atmosfera u ABC-ovoj ekipi nakon saznanja o talačkoj krizi

Dijaloški krešendo stiže u zadnjoj trećini filma kad se šef TV prijenosa Geoffrey Mason (upečatljivi John Magaro) verbalno sukobi s voditeljem ABC sporta Marvinom Baderom (Ben Chaplin u dojmljivoj minijaturi) oko postulata novinarstva koji danas baš i nije na cijeni – provjeri informacije iz barem dvaju neovisnih izvora. 

Pretežito muškoj glumačkoj ekipi ravnopravna je, a povremeno i nadmoćna, njemačka glumica Leonie Benesch kao prevoditeljica s njemačkog Marianne Gebhardt. Ekspresivnošću i odmjerenim pristupom odupire se ona spretno sveopćem olimpijskom metežu.

‘Peti rujan‘ apsolutno je aktualan iako govori o tragediji od koje nas dijeli više od pola stoljeća. Dovoljno se sjetiti nedavne Hamasove otmice izraelskih civila i izraelskog odgovora kroz nesmiljeno razaranje Gaze, da shvatite kako neke stare rane nikad ne zacjeljuju. Isto je i s terorizmom kojemu je medijska pozornost glavno pogonsko gorivo. Crni rujan je svoje odradio 1972., Al Quaida 2001. rušenjem tornjeva Svjetskog trgovačkog centra. Nema baš nikakvih jamstava da se niz neće nastaviti, ovaj put uz live prijenos putem Muskove mreže Starlinka.