StoryEditor
ZabavaNERETVANKA SA STAVOM |

NOVINARKA N1 TELEVIZIJE MATEA DOMINIKOVIĆ O OBRAČUNU S PROVOKATOROM Kad je tip verbalno napao profesoricu Markotić, bilo me je sram umjesto njega

Piše Anđelka Kelava
1. studenog 2020. - 20:32
Neja Markičević/CROPIX
Nedavni incident tijekom izravnog javljanja na N1 televiziji kad je dvoje prolaznika verbalno napalo vašu TV ekipu i profesoricu Alemku Markotić izazvao je dosta pozornosti. Hrabro si, a pri tom i odmjereno reagirala. Koji su se osjećaji 'borili' u tebi jer trebalo je ostati hladne glave i odraditi javljanje uživo?

Dok smo čekali uključenje uživo, prišao nam je taj mlađi par i na vrlo nepristojan i podrugljiv način pitali su nas gdje su nam maske. Nakon što smo ih ignorirali, oni su se vratili i to minutu prije uključenja s istim provokacijama, ali ovaj put još žešće. Trudili smo se ne obazirati se, no kad su nam uzurpirali pravo na higijenski, ako hoćete intimni razmak i slobodu rada i to neposredno prije uključenja u eter, moj snimatelj je reagirao riječima: 'Maknite se, smetate nam'. Kao i valjda svaki novinar, na opasku zašto ne nosimo zaštitne maske, pokušala sam objasniti kako je sve zakonski posloženo i na kakve se točno situacije obveza nošenja maski odnosi.



Međutim, nisam tamo kako bih pedagoški djelovala na osobu koja ne može normalno razgovarati. Ubrzo smo trebali biti u eteru, trebao mi je mir, a nisam ga mogla naći. U tom trenutku osjećaš se bespomoćno. Snimatelj, jedini muškarac na “našoj strani”, imao je potrebu obraniti nas od takve komunikacije, rekao im je da se maknu. Udaljili su se, a brzo i ponovno vratili. Činilo mi se da traje godinama i samo sam pomislila nemoguće je da nam se ovakve stvari događaju. Postoji snimka na kojoj se jasno čuje kako taj muškarac govori svom psu, dobermanu da čeka napad. Nakon toga kaže mom kolegi – kaj, nisi više tako hrabar? Ma uopće me nije briga je li pas bezopasan, to se ne radi, nije način. Tad sam prvi puta reagirala i rekla sam – dosta je, a onda je krenula salva uvreda, ali zbilja onih najprimitivnijih.

image
Neja Markičević/CROPIX


Pred kamerama si se javno usprotivila govoru mržnje?

Kada sam čula riječi koje je uputio profesorici Markotić, ostala sam šokirana. Pomislila sam pa što se mora događati u tvojoj glavi sada da izgovaraš takve grozote? Zato je moja reakcija bila takva. Bilo me je sram umjesto njega. To je prvenstveno naša gošća, znanstvenica, liječnica, ljudsko biće i ne razumijem takav diskurs. Za kritičke i argumentirane rasprave sam uvijek dostupna, razumijem strah od represije, ali ne i govor mržnje. Ni meni se ne nose maske, ali moramo pokazati minimum odgovornosti i solidarnosti, ako ne radi nas samih, onda radi drugih. Uostalom, zar je zbilja tako teško čitati ili slušati s razumijevanjem? Najlakše je reći - zakoni se namjerno tako pišu samo zato da ih mi građani ne možemo razumjeti. Kada razum ne može prepoznati, identificirati, kontekstualizirati - sve posprema u jednu kantu i nastaje kaos nerazumijevanja. Ali uvijek je bilo lakše sjest' u kafić, nego ispred knjige. Kažem to s punim pravom jer sam i sama nekada radije "mantala." Sada mi je žao što sam propustila godine kada mi je mozak najviše apsorbirao i upijao. Ali, nadoknađujem.

Što na sve kažu kolege, što su doma rekli?

Reagirao je HND, a na njihovu inicijativu i IPI -The Global Network for Press Freedom. Šokirani su bili kada su vidjeli jezik koji se koristi i misle da smo jako dobro riješili situaciju. No, vrlo je zabrinjavajuće da se novinari suočavaju s takvom ljutnjom i uvredama, dodaju i da će uputiti upozorenje platformama za slobodu medija Vijeća Europe jer smatraju da je incident bio dovoljno ozbiljan. To će zahtijevati odgovor države - njihov je zaključak.

No, odgovor pravosudnih tijela već je stigao, muškarac je dobio 20 dana zatvorske kazne uvjetno i platio je troškove suđenja.
Reagirale su i brojne kolege. A moja majka, “najbolje bi bilo da ne postoje ove lude mriže” (društvene mreže), otrovano, nema nam spasa, seli u Norvešku. Ćaća nije ni nazvao, kaže da se ja uvik sama javim kad trebam podršku. Poseban vjetar u leđa daje podrška kolega mom radu, ali s druge strane zaprimila sam i prijetnje smrću. Zanimljivo, neke sam prijavila policiji, a potom kad sam obavijestila “junaka” da je prijavljen, automatski je promijenio retoriku. Rekao je da je samo htio stupiti u kontakt sa mnom, a da nije znao način. Pa se sad vi mislite..

Kad se malo bolje sjetim, i ovaj pomalo agresivni gospodin s početka priče rekao mi je da sam slatka i da ja ne moram nositi masku, ali da eto profesorica Markotić mora. Mizoginija, seksizam, prisutni su na svakom koraku. No, ne vrijeđa me to posebno kada je upućeno meni, uvijek imam odgovor i spremna sam reagirati. Ne treba raditi od sebe žrtvu, treba pokazati problem i ući mu u korijen, srž. A ovo jest društveni problem. Bravo za kritičko promišljanje, ali ne budi sirov.

image
Neja Markičević/CROPIX


Nakon ovog incidenta na ulici, s koje se svakodnevno direktno javljaš u program, izjavila si kako su u ovim teškim i izazovnim vremenima novinari suočeni s nikad viđenim situacijama. Što ti se posebno urezalo u pamćenje, a koja ti je situacija posebno teško pala?

O koronavirusu sam izvještavala još od siječnja, dakle samih početaka širenja virusa iz Kine dok se covid nije niti zvao covid. Hahah. Dočekivala sam prve hrvatske državljane koji su se vraćali iz Wuhana. Tada nismo ništa znali o virusu niti pretpostavili da će pandemija poprimiti ovakve razmjere. Izvještavala sam i kad su se tek počele uvoditi metode testiranja, nabavka prvih pošiljki za Hrvatsku, htjela sam znati kako funkcioniraju, nalazila sam im mane, čitala članke, i novinske i znanstvene, naučila npr. da se virus sastoji od primjerice 30 000 sekvenci i da PCR metodom, koja je odlukom WHO-a relevatna za dijagnostiku, dokažete prisutnost samo dvije do tri, što nam ne dokazuje da je virus živ, već samo prisutan, možda samo neki fragment njega. Izvještavala sam i o serološkom testiranju, zbog čega je manje popularno, a možda sadržajnije… Zašto ovo pišem, novinar koji izvještava o pandemiji prvenstveno sa zdravstvenog aspekta mora se puno educirati. Stručnjaci to studiraju godinama, specijaliziraju se, a onda se od nas očekuje da sve to shvatimo i povežemo u smislenu cjelinu.

To su mi bili veliki izazovi i dan-danas su. Može se reći da je slučaj “zašto ne nosite maske” bila dosad najneugodnija situacija, sve ostalo je bilo pristojno.

image
CROPIX


Potres u Zagrebu bio ti je posebno stresan teren?

Potres je bio iskustvo za pamćenje. Nedjelja, ništa ne radi, 6 ujutro ustaješ se i ljulja ti se cijeli svijet. Doslovno. I nema vremena za razmišljanje, ideš s mobitelom u grad na teren, nose se maske jer paralelno se Hrvatska i cijela Europa nalaze u lockdownu. I to je to, dalje neću opisivati sve što sam doživjela. Urezalo mi se u pamćenje to kako su ljudi bili složni za vrijeme ugroze, a kivni nakon, promatram to kao psihološki fenomen. U mojem se životu ništa pretjerano nije promijenilo, puno radimo, ali ostavljam si vremena za sebe i previše, priroda, trening, pjevušenje, istraživanje, čitanje, plivanje.

Za potrebe priloga testirala si se na koronavirus. Premda je ovo za novinare teško razdoblje, pokazuješ kako može biti i izazovno? U neizvjesnom vremenu pandemije je li prilikom odlaska na teren prisutna nelagoda ili strah od Covida, od toga da ti je sugovornik možda pozitivan?

I za potrebe TV priloga kolege i ja smo se i ranije nekoliko puta testirali da pokažemo ljudima kako izgleda uzimanje brisa. Naravno, rad u uvjetima koronakrize i dnevno praćenje te teme za novinare predstavlja poseban rizik, jer smo u brojnim kontaktima. Ali, nisam se nikada pribojavala toga je li sugovornik pozitivan zato što smo od početka postavili standard. U redakciji su se nosile i nose se maske, na terenu uvijek imamo dva mikrofona, držimo razmak, odgovorno se ponašamo.

Sugovornici su također oprezni. Od početka pandemije u izvještavanju pokušavam baratati znanstvenim i činjeničnim podacima, postavljam relevantna pitanja. Ne zaboravimo, N1 televizija je u ovoj krizi u eter plasirala i pitanja naših gledatelja koja smo potom postavljali čelnim akterima u Stožeru civilne zaštite, epidemiolozima i znanstvenicima, kako bismo gledateljima pružili informaciju iz prve ruke. U strahu su velike oči, a kada nastupi strah od nepoznatoga – najpotrebnija je točna i konkretna informacija iz pouzdanog izvora.

image
Neja Markičević/CROPIX


Kako si se odlučila za novinarstvo i kako si došla na N1 televiziju? Jesi li se još kao mala vidjela ispred kamere?

Sve je to skupa jedna super zabavna priča. I nema tu laganja, Kamere su me oduvijek privlačile, ali ne pošto-poto. Zanimala me arheologija, istraživanje, glazba, novinarstvo, pravo, bilo je tu svega. U međuvremenu sam radila jako puno poslova kao studentica, većinom one klasične studentske poslove kad nemaš baš para i dođeš u Zagreb studirati.

Na kraju se novinarstvo isprofiliralo kao spoj svega i ispostavilo se kao pun pogodak. Moram priznati da sam u televizijsko novinarstvo gotovo slučajno zalutala s obzirom da sam imala obveznu medijsku praksu na svim medijima, od tiska do televizije.
Kao novinarka sam pratila i životne i sportske dnevne teme, političke teme i brojne krizne situacije, a proteklih 9 mjeseci intenzivno pratim sve aspekte pandemije COVID-19.

Na N1 Televiziji otvorila samo novo poglavlje novinarske karijere. Veliko je iskustvo raditi na news programu koji se emitira 24 sata dnevno, što podrazumijeva nekoliko javljanja uživo dnevno, od jutarnjih emisija poput Novog dana sve do Dnevnika u 18 satih. Donosimo sve najnovije i provjerene informacije te razgovore s brojnim sugovornicima. A to podrazumijeva kvalitetnu pripremu, za koju i nemate previše vremena jer se sve odvija jako dinamično. Naš trud u redakciji se isplatio i N1 je danas medijskoj sceni sve gledaniji, citiraniji i relevantniji kao izvor informacije. Veselim se i novim izazovima.

image
Neja Markičević/CROPIX


Je li teže biti žena reporterka ili muškarac?

Kad bih stavila u prvi plan nekoliko neugodnih događaja u samo u protekle dvije godine na terenu, uvijek bih na prvu rekla da smo mi žene izloženije podcjenjivačkim i uvredljivim ispadima koji ometaju profesionalni rad. No, koliko god smo mi žene u mnogo čemu i dalje neravnopravnije, protiv sam favoriziranja bilo koga i davanja prednosti na ime bilo koje karakteristike. Život nas uči da se radom, poštenjem i iskrenošću trebamo izboriti. Premda biti iskren nekad znači i svjesno ići kontra svih. Puno je situacija gdje imam osjećaj da se moje mišljenje razlikuje od popularnog ili mišljenja okoline, ali to me ne obeshrabruje.

Rođena si u Otrić- Seocu pokraj Ploča. Koliko si vezana za dolinu Neretve, dolaziš li doma, pratiš li što se tamo događa?

Praktički od svoje 18. godine sam u Zagrebu, što me naučilo samostalnosti u životu. Uvijek, kad prilike dopuste, volim otići u svoje rodno mjesto gdje mi žive i roditelji. Oni su mi i dalje primjer svega onoga što ja kao čovjek želim biti. Imam i dvije sestre na koje sam silno ponosna, a imam i nećake i nećakinju, četvero ih. To je tek poseban svijet. Premda volim provoditi vrijeme sa svojom obitelji, svi koji me poznaju znaju i što najviše volim. Biti sama. Svako ljeto otiđem na jedan, dva, tri otoka na 2 tjedna i isključim se iz svakodnevice. Ovo sam se vratila na Lastovo i na Mljet. To su za mene dani sreće. Na Mljetu sam imala susjeda, barba Ivo, on mi je svako jutro donosio domaće pomidore, maslinovo ulje, svježu ribu, išli smo zajedno u grožđe, ali vrane su pojele sav pošip i pričao mi je puno o povijesti tog kraja. Uvijek se nekako vraćao na to kako je nekada bilo drugačije, kako je svaka zemlja bila obrađena i uredna...

Drago mi je da još uvijek postoje mjesta poput Mljeta i generalno cijele Dubrovačko-neretvanske županije, koja je, prema mom mišljenju, još uvijek netaknuti biser ove države. Drugačije se dolje živi, nekad imaš osjećaj da nikoga nije briga za nas, a onda s druge strane pomislim - ma ni ne dolazite doli, samo ćete sve uništiti. Govorim dakako o ovom dijelu gdje ja gravitiram, Dubrovnik je priča za sebe.

image
Neja Markičević/CROPIX


Novinarstvo je izazovan ali i težak posao. Za one koji rade na televiziji često kažu da su 24 sata na terenu. Imaš li vremena za sebe, za odmor, za ljubav?

Novinari često žive novinarstvo i izvan radnog vremena. Sve više i sama postajem takva. Pripremam se za teme koje pratim i izvan radnog vremena, dosta čitam o koronavirusu, zdravstvenim i gospodarskim posljedicama, a tu su uvijek neizbježna i događanja na europskoj i domaćoj političkoj sceni. Kada radimo, znamo imati prva javljanja uživo u 8h ujutro, što znači ustajanje u 6 ujutro, a završavamo s intervjuima u Dnevniku te navečer ponovno pripreme za sutradan. Naravno da to ne ostavlja puno prostora za odlaska na piće s društvom, a i korona je, imam dojam malo razrijedila izlaske u grad. Doduše, nisam u životu niti okusila kavu pa nikad nisam niti imala običaj kafenisati, reklo bi se.

Za ljubav ima još vremena, trenutno sa mnom živi jedna mala maca koju sam pronašla ovo ljeto na Lastovu, napuštenu, (divlju), svega mjesec dana staru. Točnije, pronašla je ona mene. Nije bila u najboljem stanju, ali riješili smo sve probleme. Provela je sa mnom i tjedan dana na Mljetu, pa smo posjetili moje u rodnom selu, a nakon toga sam je dovela tu u Zagrebu. Znate onu - ne jaši mi po glavi, e ova to radi, doslovno. Probudim se ujutro,ona mi spava na glavi. Ne na kosi, NA GLAVI, NA LICU. Jako mi je privržena i silno sam se zaljubila u nju. Što se frajera tiče, sada ih i ona može namirisati bolje od mene. Ali problem nije u njima, haha.

image
Neja Markičević/CROPIX


Obožavam Elenu Ferrante!
Osim novinarstv,a što te u životu najviše zaokuplja, možda neki hobi?

U posljednje vrijeme dosta čitam. Čitala sam i prije, ali sada s malo više razumijevanja. Da ne filozofiram previše o žanrovima i naslovima, oduševila me fenomenalna Elena Ferrante koja to nije, piše pod pseudonimom. Politika iščekivanja koja vodom gasi plamen revolucije, pat pozicija u svijetu, pobjeda socijaldemokracije, trijumf kapitalizma. Istovremeno, vjerujem i uzročno posljedično, radnička klasa postala je plijen prisilnog konzumerizma. Radnja se bavi odrastanjem dviju djevojčica u predgrađu poslijeratnog Napulja. Moja preporuka! Naravno, čita se i Harari, ali to je sada već totalni mainstream.

Ostalo vrijeme treniram, bavim se raznim vrstama tjelovježbe, jačam leđa i trup, silno mi je stalo do toga da mi tijelo funkcionira jer sam mišljenja da ga i glava rado slijedi.Volim odlazak u prirodu, vrlo često se penjem na Sljeme. Nekad mi je do vrha trebalo dva sata, a sada stignem za pedeset minuta. Obišla sam i sve otočke vrhove, a bila sam na gotovo svim naseljenim hrvatskim otocima. Od toga lipšeg nema.
loading...

Izdvojeno

24. studeni 2020 20:55