U srpnju sljedeće godine svijet obilježava pedesetu obljetnicu spuštanja prvog čovjeka na Mjesec. Upravo njemu, astronautu i NASA-inu inženjeru Neilu Armstrongu, posvećen je film u kojem se nakon rasplesanog 'La La Landa' ponovno susreću Oskarom ovjenčani redatelj Damien Chazelle i njegov omiljeni glumac Ryan Gosling.
Istini za volju, u novom filmu o misiji Apollo 11, Gosling ne pleše već se trese, lomi i preznojava pod skafanderom u skučenim kapsulama uoči i tijekom sudbonosnog leta prema Zemljinu satelitu. Chazelle u prikazu priprema za najvažniju od svih američkih astromisija odabire dokumentaristički pristup koji ispočetka impresionira, no s odmakom filma počinje zamarati.
Gledatelj i bez česte frenetične vrtnje kamere između lica letača i hrpe analogne opreme koja se jedva opire razornim silama atmosfere shvaća da je put na Mjesec prije rudarski posao negoli glamurozan izlet u svemir.
Tehnički superiorno izvedenim scenama u ovoj su biografskoj drami suprotstavljene epizode iz Amstrongova privatnog života, obilježenog smrću kćerkice od zloćudne bolesti. No, upravo su obiteljski, kao uostalom i svi ostali međuljudski odnosi glavnog lika ostali plitki i nedorađeni, što itekako šteti cjelini.
Goslingu koji i inače preferira suzdržanu glumu svakako je uspjelo predstaviti Armstronga kao izrazitog introverta i distanciranog 'fahidiota', od kojeg se ostali protagonisti naprosto odbijaju.
Posebno se to odnosi na gospođu Armstrong (prenapregnuta Claire Foy) koju, eto, strašno ljuti suprugovo 'mjesečarenje'. Armstrongovi suputnici iz misije Apolo 11, Buzz Aldrin i Michael Collins pak umjesto važnih aktera u Chazelleovu filmu dotaknuti su kao puki faktografski podaci.
'Prvom čovjeku' jako nedostaje i kontekstualizacija. Turbulentne 1960-te spomenute su tek kroz crtice o Vijetnamskom ratu i prosvjedima Amerikanaca protiv administracije tadašnjeg predsjednika L. B. Johnsona, rasipne u svemirskom programu. Utrci sa Sovjetima za osvajanje Mjeseca posvećen je doslovce jedan kadar televizijskog prijenosa. Sam Armstrongov povijesni ' mali korak za čovjek, a veliki za čovječanstvo' prikazan je korektno i ništa više od toga.
Reakcije milijuna tadašnjih TV gledatelja na spuštanje lunarnog modula Orao 20. srpnja 1969. u More tišine, jedan od antologijskih trenutaka u povijesti čovječanstva, svode se na nemuštu izjavu žene izvučene iz mase.
Nakon svega ispada da su prozivke američkih konzervativaca zbog zapostavljanja američke zastave na Mjesecu najmanji problem ovog precijenjenog i emocionalno sterilnog lovca na Oskare.