Starija filmska verzija Hellboya, vragolikog 'crvenokošca' potkresanih rogova, prije 15 godina nije naišla na bogzna kakav odjek, makar ju je režirao meksički mag Gulliermo del Toro. Valjda je te 2004. bilo prerano za pohod superjunaka koji posljednjih godina haraju kinima bez naznaka da će desant skoro stati.
Novi u paradi je Hellboy (korpulentni David Harbour), prilagođen trendovima koje voli mlada publika. Poročan je on i prizemljen lik, sklon sporadičnim sukobima s čudovištima, ali sasvim nezainteresiran za strateške bitke zlih sila kojim se mora baviti kao agent biroa BPRD-a (nije BDP, nego 'Biro za nadnaravno').
Hellboyeva je ambivalentna priroda (napola je čovjek, napola demon) na stalnoj kušnji, posebno kad treba svijet obraniti od Krvave kraljice Nimue (vječno mlada Mila Jovovich) koja iz osvete zbog davne dekapitacije želi istrijebiti čovječanstvo.
Novu verziju Hellboya teško će pratiti dekoncentrirani gledatelji, čak i ako imaju određena predznanja o stripovskom antijunaku Dark Horse Comicsa. Radnja je brza, to se ne može poreći, no s druge stane prekratko sve traje da bi se bez teškoća moglo 'probaviti' toliko nakaza i nezgoda iz Hellboyeve duge povijesti.
Od kralja Arthura i Merlina preko Babe Jage do Trećeg Reicha i tajnovitih britanskih društava, sve se to uguralo u nepuna dva sata filma koji obiluje i prijetećim kreaturama nalik vodorigama s nesretno stradale NOTRE-DAMEkao da su otpale s gotičkih pročelja.
Iz svog tog šarenila donekle odskače glavni junak koji, markantan u svojoj ružnoći, dominira ekranom. Njegovi pobočnici Alice (Sasha Lane), vidovnjakinja s dredloksicama, i agent-jaguar Daimio (Korejac Daniel D. Kim), ne donose ništa osobito pamtljivo. No, zato je kratka pojava veterana Iana McShanea u ulozi Hellboyeva adoptivnog oca Trevora Bruttenholma lagano osvježenje.
Film redatelja Neila Marshalla, britanskog specijalista za horrore, u skladu s osrednjim budžetom od 50 milijuna dolara donosi i umjereno impresivne specijalne efekte koji se sasvim dobro mogu pratiti i bez pomodnih 3D naočala.
Hellboy je, a to se vidi iz svakog kadra, priča o samotnjaku koji u sjenu baca sve karaktere iz užeg i šireg okruženja. Za Harboura kao glumca to je svakako izazovno, no ne i za cjelinu kojoj unatoč natrpanosti likovima vidno nedostaje kreativni 'touch'.
