EMILIA CLARKE Dubrovnik je čaroban, ne mogu nikad zaboraviti onaj jedan 'običan' dubrovački dan...

Za mnoge, ona će zauvijek biti Daenerys Targaryen, junakinja TV serijala “Igra prijestolja”, Majka zmajeva koju je glumila svih osam sezona. No kako je ovog proljeća snimljena zadnja epizoda popularnog HBO-ova projekta, britanska glumica Emilia Clarke (33) okrenula se novima. Prvi od njih je romantična komedija “Last Christmas”, u kojem igra - Hrvaticu. Naime, u filmu redatelja Paula Feiga, koji je u naša kina došao 7. studenoga, tumači Katarinu Andrić, koja je devedesetih s roditeljima napustila Hrvatsku i stigla u London. Za priču ipak nije toliko važno njezino hrvatsko podrijetlo, koliko niz nezgoda koji je dovedu do lijepoga Toma (glumi ga Henry Golding), te njih dvoje tijekom božićnih blagdana započnu romansu.

Majka zmajeva

Iako više nije nepoznata djevojka iz Londona, Emilia Clarke osjeća neke poveznice s Kata­rinom, koja nakon traumatičnog razdoblja ne zna što bi sa sobom - a tako se osjećala i glumica na početku karijere, pogotovo nakon što je 2011. preživjela aneurizmu u mozgu. Svjesna da je mogla umrijeti, Emilia je nakon oporavka pokrenula i aktivirala se u humanitarnoj organizaciji SameYou, koja pomaže mladima nakon ozljeda mozga ili moždanog udara. Na dogovoreni intervju za Gloriju, koji smo vodili u dizajnerskom hotelu The Whitby u New Yorku, Emilia je došla u jarkocrvenoj haljini, ali gotovo bez trunke šminke na licu. Vesela i razdragana, odaje dojam djevojke koja uživa u svakom trenutku holivudske slave.

Zašto ste odabrali baš “Last Christmas” kao prvi film nakon “Igre prijestolja”?
- Daenerys će uvijek imati posebno mjesto u mojem srcu, iako mi nije nimalo slična, no nakon gotovo desetljeća “druženja” s njom, htjela sam iskušati i neke druge glumačke vještine. Kate je mlada, zbunjena i ne zna što bi sa sobom jer se našla u vrtlogu života, kad joj baš ništa ne ide od ruke i sve se čini beznadno. Ja sam bila takva kada sam izašla iz Dramske škole. Radila sam šest različitih poslova, među ostalim kao konobarica i djelatnica u call centru, išla na audicije i čekala svoju priliku. Sve se činilo beznadno.

Što vam je pomoglo da prebrodite to razdoblje?
- Pa, recimo to što sam dobila priliku glumiti u jednom od najvećih TV fenomena. To bi svakome diglo samopouzdanje. No i na vrhuncu slave i uspjeha čovjek je ponekad nesiguran. Nije to jednostavan osjećaj, ali ima dobar recept kako ga se riješiti - uzmem nekoliko slobodnih dana da se podsjetim koliko je život zapravo dobar i da postoji mnogo stvari na kojima trebam biti zahvalna.

 

Grad u srcu

Katarina je iz Hrvatske, u kojoj ste i vi proveli mnogo vremena snimajući “Igru prijestolja”. Što vas se posebno dojmilo?
- Dubrovnik, koji je čarobno mjesto. Posebno se sjećam jednog slobodnog dana, kad smo ja i nekoliko kolega unajmili brod te isplovili na pučinu. Cijeli dan smo proveli plivajući i uživajući u suncu, a navečer smo otišli u konobu i guštali u domaćoj hrani. Taj dan neću nikad zaboraviti, a Dubrovnik će zauvijek ostati u mojem srcu.

Koliko ste naučili hrvatskog jezika, koji govorite u filmu?
- Nažalost, više ne znam nijednu riječ. Ono što ste čuli u filmu je sve što sam naučila, ali i to je bilo prošle godine. Bojim se da mi nije ništa ostalo u sjećanju.

Film je inspiriran pjesmom “Last Christmas” grupe Wham, a provlače se i mnoge druge pjesme Georgea Michaela - koja je vama najdraža?
- Obožavam “Last Christmas”, koja je istodobno jako blagdanska i jako tužna. Michaelove pjesme čine ovaj film posebnim i doista sam sretna što su producenti uspjeli dobiti dozvolu za korištenje njegove glazbe. Ipak, najdraža mi je njegova pjesma “Careless Whisper”. Ona me uvijek dirne.

I vi ste, poput svog filmskog lika, u mladosti doživjeli traume - no vaše su bile prouzročene zdravstvenim tegobama. Kako to da ste o tome progovorili tek nakon nekoliko godina?
- U doba kada se sve to događalo nisam znala kako bih se s time nosila. A situacija je bila ovakva: dvadeset i dvije su mi godine, dobivam ulogu iz snova i onda se razbolim. Iz današnje perspektive, nevjerojatno mi je to što sam se ja tada najviše bojala da ću izgubiti posao. Da će me netko nazvati i reći da su me maknuli iz priče. Da je sve gotovo. Nisam se bojala da ću umrijeti, nego da će nestati Daenerys. Brinula sam se o potpuno pogrešnim stvarima, no u tim godinama očito nisam mogla sagledati ozbiljnost cijele situacije. Sad imam jasnu sliku i zato sam pokrenula humanitarni projekt SameYou, organizaciju koja pomaže u rehabilitaciji mladih ljudi koji su pretrpjeli moždani udar. A njih je, nažalost, sve više i više.