Svaki umjetnik obično ima jedan san. Ne onaj da postane slavan i zaradi milijune još dok je živ, to je svakako lakše i češće danas nego u Van Goghovo doba, nego da ima svoj atelje, svoju malu oazu koju, ako bude imao sreće može koristiti i kao radno i prodajno mjesto. I upravo ta kombinacija radnog i izložbenog prostora na Prijekome na kućnom broju 13 sretan je za dubrovačku akademsku slikaricu Anamariju Obradović koja je ovaj tjedan po prvi put otvorila svoj mali A.M.O. art studio. Zavirila sam unutra i prije službenog otvorenja i jedva me se riješila – takav je to prostor koji teče, diše, priča i sve utiho, a usred je možda i najbučnije ulice u Gradu. Križanje Prijekoga s Boškovićevom obično vam prođe kroz nos kao oblak različitih mirisa zbog kojih stanari već desetljeće ne otvaraju funjestre, ali ovaj sretan trenutak otvaranja svog art studija za ovu je umjetnicu, vrsnu crtačicu posebnog suvremenog i uvijek aktualnog stila (znam da će zvučati kao klišej, ali nije) zaista ne nova stranica, nego cijela nova knjiga.
Gnijezdo o kojemu se sanja
-Nakon godina lutanja, sanjanja o svom prostoru, traženja natječaja, kucanja od vrata do vrata i nekih zajedničkih mladenačkih pokušaja, konačno imam svoj mali svijet. Mislim da je to stvarno san svakog umjetnika, barem nas koji nemamo na lageru prostore pa nas baš briga. Ima dosta umjetnika koji imaju uvjete, ali ih ne iskorištavaju u te svrhe, možda baš zato jer ih imaju, pa izostane borba koju vodimo mi ostali – priča Anamarija i gleda naokolo nabrajajući sve sitnice koje će morati napraviti još u hodu nakon otvaranja.
Jednostavan prostor studija ostavlja dojam topline i kao da je oduvijek bio prepunjen njezinim radovima koji vam ne daju izići. Svaki minut zamijetite novi rad, a kako je u gradskim zidinama sasvim je prirodno da je upotpunjen komadima starinskog namještaja u modernoj namjeni. Na polovici stola koji kao da izlazi iz zida novo je doba – ekran na kojemu se vrte Anamarijini projekti, sve scenografije na kojima je radila, serije, filmovi, izložbe, kombinacije slikovnih i zvučnih zapisa, a toga itekako ima. Cijeli je studio kao jedan debeli, dugački životopis, uzbudljiv i raznovrstan, vječno mlad i brutalno aktualan. Stvarnost je uvijek ono što zaokuplja ovu Dubrovkinju, prije nekoliko ljeta nastao je hit ciklus radnog naziva ‘Izbečitisi’. Tu su sva lica koja svakodnevno susreće, koja su joj virila u kortu, koja je sretala na Dančama u rijetkim momentima opuštanja, koja joj prozuje kraj portuna u nesnosnim ljetnim dubrovačkim mjesecima... A bilo ih je, sudara se čovjek s njima sve i da neće, ako se želi probiti do svoja četiri zida.
-Ovaj studio jest kao jedna vrsta CV-a, svega što sam ikad radila, a što mi je ostalo. Ima toga, pridružuju mu se i grafike koje sam u zadnjim mjesecima radila. Nisam bila ni svjesna koliko toga imam! Kako sam se morala zabaviti uređenjem i radovima u prostoru, nadam se da će sad doći vrijeme za ono što ja najviše volim, a to je slikanje. Sad ću valjda imati vremena.” - kaže Anamarija kojoj život konačno teče u onom smjeru koji joj najviše odgovara. Nakon godina freelanceanja po setovima serija, filmova, nebrojenih scenografija, putovanja, pa godina scenografija u Kazalištu Marina Držića, fokus je na vlastitom radu. Do toga je bio dug put, a i tada društvene mreže nisu još bile tako sjajan alat za vidljivost kao danas.
-Kad sam ja završila akademiju mogao si nešto prodati kucajući od vrata do vrata ili stalnim izložbama, a izložbe se nisu mogle postaviti kao što je to danas, drugačije je to bilo. Danas je moram priznati puno toga lakše, mreže te čine jako vidljivim, a izložbe se rade i prate drugačije. Vremena su po tom pitanju svakako lakša. Sad kad krećem s nečim novim, svojim, to je isto jedan veliki skalin kojeg sam oduvijek sanjala, čini mi se da mi se sve posložilo, odnosno da sam ja sve uspjela posložiti baš u pravo vrijeme.”
Drugačije viđenje grada
Jedan od divnih ciklusa inspiriran je lijepim ljetom, blagodatima koje daje more, njezine ‘Hobe’ odvajaju vas od svega onoga što ljeto u Dubrovniku u zadnjim godinama znači i nose negdje duboko u plavetnilo. Između ostaloga, njezino viđenje grada u kojemu joj je korijen, posve je različito od svega što smo dosad viđali kod umjetnika. Promatran kao kroz riblju leću, njezin se grad vrti u koncentričnim krugovima i osvježava ga čak i nama kojima je dosadio, na jedan potpuno drugačiji način. Simboličan je kako kažu u svijetu jedan od najsretnijih brojeva – broj 13 s kućnog praga A.M.O. art studija, na kojemu će publika rado uranjati u svijet i život jedne umjetnice.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....