Bit će još teže s dolaskom lijepog i toplijeg vremena.
Dobra je vijest da u Hrvatskoj broj oboljelih raste linearno, pa autoriteti obećavaju popuštanje u mjerama. Spominje se 1. lipnja kao mogući datum za povratak u normalnost. Vidjet ćemo, to nitko sada sa sigurnošću ne može tvrditi.
A kako je našoj čeljadi u prisilnoj karanteni, iz koje izađu samo u butigu i do ljekarne ili prošetat' kučka? Pitali smo mnoge, muškarci baš nisu bili raspoloženi, a nije ni čudo - oduzeli su im sport, kafanu i zaključali ih sa ženama. Ali su žene bile spremne otvoreno reći kako im je.
'Treba izdržat'
Nevenka Milutinović radi u ugostiteljstvu i sada je na prisilnom godišnjem odmoru.- Kuham k'o obično, ali preživčana sam, puno nas je doma, petero, od toga troje djece plus tri kučka. Ova virtualna učionica me izluđuje, s mamama iz razreda sam u kontaktu non-stop, tableti koji smo dobili u školi štekaju, djeca nekad ne kontaju što moraju napraviti pa im ulijećem s domaćim, tu izgubim jako puno vremena. Treba gledati videa iz pojedinih predmeta preko Youtubea, škola za život,pa prepisiva, pa stopirat, pa vraćat... To me izluđuje. Djeca su još dobra, stariji od 17 godina vrijeme krati s ekipom preko skypea, a njih dvoje mlađih, od 13 i po i 12 godina, na playstationu su i na mobitelima, rijetko pogledaju neki film, društvene igre ništa, kad sam jednom spomenula, počeli mi se smijat – iskreno kaže Nevenka.
- Kad obavim što imam - jer žena uvijek ima posla po kući - pranje, kuhanje, čišćenje, uzmem knjigu i čitam i bar se nakratko isključim iz svega. Vanka pođem samo bacit smeće i izvest kučke i to u krugu zgrade. U ovih 11 dana bila sam samo jedanput u butizi, iskreno bojim se, a najteže mi pada što moje nisam vidjela toliko dugo. Otac mi je vezan za krevet i ne daj Bože da on dobije, ima slaba pluća, srce, sve, čujemo se dnevno nekad i po par puta. Uglavnom fali mi sve, i posao i Grad i ljudi. Ali što je, tu je, treba izdržat i nadat' se da će ova 'kuga' nestat – zaključuje Nevenka Milutinović.
'Ne damo se zbunit'
Obitelj Silve Lučić živi isključivo od turizma, točnije iznajmljivanja. Ali ne paničare.- Kod nas je, kao i inače, dječji vrtić. Maro i Đivo igraju šah, a svaku večer se gledaju jedan ili dva Marvelova filma. Svi na kauču s grickalicama koje njih dvojica sprave. Tina uči kuhati, Đivo i Maro svaki drugi dan čine večeru, tako da završimo s nekim ala pancerotama – kaže o svojoj djeci. - Pospremaju se kantuni kuće za koje nismo ni znali da su naši, a povremeno je tu i malo fizikale. Štemali smo neki zid, djeca prosijavala pijesak, poslije fugirali kameni zid...
- Mi smo inače jako vezani za sezonu, to nam je jedini prihod jer smo oboje nezaposleni i bavimo se isključivo afitavanjem – kaže o sebi i suprugu Matiji Kovačeviću. - Sve radimo sami pa nemamo velike izdatke. Inače i možemo pristojno živjeti zimi, ako se isto tako pristojno ubijemo ljeti. Optimist sam po prirodi i vazda se nadam da će ipak nešto biti od sezone, ali vrlo zanemarivo. Za kruh i mlijeko, ali ne za ratu kredita. Ali mi se ne damo zbunit', i dalje sređujemo ko da će sutra doći rekordan broj aviona. Ne disperavam se. Kako bude, bit će. Volim posao, volim lovu, ali nije mi to nikad bilo na prvom mjestu. Istinski uživamo u svakom danu. Crtamo, mazimo se, pečemo kolače koje može pojesti samo onaj tko te voli, pa te neće uvrijedit itd. Dobro nam je, a bit će nam i bolje kad ovo prođe – s osmijehom i zaraznim optimizmom kaže Silva.
'Proći će i ovo'
Petra Vlahović Tokić živi sa suprugom Ivanom i djecom, 8-godišnjom Tiom i 13-godišnjim Lukom.- Naš dan, tj. moj, kreće 6 ujutro, vremenom za mene, da napunim baterije za predstojeći dan. Ujutro je obavezno vježbanje od 1 sat pa doručak i kava, onda kreće dizanje ukućana radi škole na TV-u za mlađe dijete, pa starije. Iza toga djeca odrađuju svoje dužnosti, kao što je paziti i šetati psa i briga o njemu. Pas zahtijeva šetnju tri puta u danu. Suprug radi od doma, pa je on cijelo jutro za kompjuterom - kaže Petra. - Ja se još brinem za nona kojemu nosim doručak, ručak i večeru svaki dan i brinem za njegove potrebe jer je u 90-tima, pa je rizik za njega da igdje izlazi. Kad se vratim iz jutarnjeg obilaska nona, onda sam oko objeda, dok djeca pišu zadaće. U popodnevnim satima odmaramo, pa opet idem u nona oko 15 sati i onda doma pripremam večeru.
- Ova izolacija je, koliko vidim, dobro došla samo djeci i muževima, kao neki odmor, a meni je stvarno umor. Ali dobro je, nećemo se žaliti jer mi je najvažnija stvar zdravlje najmilijih - iskreno kazuje Petra. - Uza sve što radim kao trenutna domaćica, tu je i šira obitelj koju treba barem zazvati. Imam tetku koja je 100 posto invalid i svaki poziv je kao posjet prije karantene.
- Proći će i ovo, možda ćemo se i sa sjetom sjetiti kako smo bili zatvoreni u kućama - smije se naša sugovornica. - Nije da u nas nije bilo da smo pucali psihički po šavovima, ali to je radi brige i zato što ne znamo kako se boriti s nevidljivim neprijateljem. Mnogi kažu da ovakve situacije ljude zbliže, ali vjerujte mi, fali mi posao od 12 do 15 sati, čisto radi stabilnosti glave, duha i tijela... I #ostanitedoma - poručuje obitelj Tokić.
'Odjednom je privilegija baciti smeće'
Nikolina Bačić, odgojiteljica u dječjem vrtiću, trenutačno se odmara od posla.- Živim s mamom, tatom i dva brata, zasad se odlično snalazimo u izolaciji, nema još svađe, tata jedini radi i obavlja spenzu, a svi govorimo da je njemu jedinome lako... - smije se Nikolina. - Odjednom se svi bore tko će baciti smeće, igramo društvene igre, nogomet po taraci, nabijamo wc papir, čistimo kuću, sviramo klavir, pravimo kolače, bavimo se faksom i poslom od kuće, idemo iz prostorije u prostoriju, a ni ne znamo zašto idemo, upoznavamo članove familije - kaže Nikolina. - Onda je mačka okotila da napravi gužvu, pa nas je 11-tero u kući. Veća gužva, manje živaca. Ne izlazi se nigdje, čak ni prašine više nema, jede se, spava i još uvijek je isti dan - smije se. - Imamo i pauka, tata ga nazvao Viktor i ne da da ga diramo. Ostanimo doma za bolje sutra, nadamo se da će agonija brzo proći, mislimo na sebe i na svoje i nemojmo previše otvarati frižider, nismo gladni, samo vam je dosadno! - duhovito zaključuje.
'Trudim se više nego inače'
Sandra Serdarević nastavnica je ekonomske grupe predmeta i ima puno posla iz doma, online.- Koronavirus nas je izolirala od radnog mjesta, kolega, prijatelja, pa čak i roditelja… Još ne mogu vjerovati da se ovako nešto događa u našeg gradu i državi. Roditeljima kupujem spenzu i ostavljam je na balkonu. Iz navike poljubim majku čim otvori vrata, a ona sad bježi od mene k'o oparena. Razumijem je, bila sam u butizi. Moj otac je nedavno imao rođendan, nisam ga mogla ni poljubit' od straha. Ali, nadam se da ću to sve nadoknaditi. Bit će bolje. Moramo biti pozitivni. Iza svake kiše dolazi sunce.
Neki dan sam pošla do DM-a i bila presretna da mogu vidjeti nekog novog. Tužna stvar, žena koju poznam godinama, nije me ni prepoznala, jer, naravno, imala sam masku - kaže Sandra.
- Dužni smo slati učenicima materijale na početku svakog sata. Fale mi učenici, vjerojatno i ja nekima. Ali, moramo se strpit. Pokušavam napraviti što zanimljivije prezentacije s videima, online kvizovima… Želim ih zaokupiti nečim zanimljivim i novim, da ne razmišljaju o izlascima i ostanu doma… Više se trudim nego inače - kaže.
- Oni dokaze o svom radu šalju na mail. Dnevno primim oko 40 mailova. Puno, zar ne? Ali, jako me vesele njihovi mailovi, posebno onih koji inače nisu previše aktivni. Kad počnu s: 'Poštovana profesorice', ja se rastopim, a tek kad me pitaju kako sam! Sad još više volim svoj posao. Da nije online nastave, poludjela bih. Po mom mišljenju, ova izolacija je pravo profesionalno usavršavanje. Osim što tipkam u sobi po nekoliko sati dnevno, volim kuhati, a sad posebno. Imam vremena, nigdje mi se ne žuri. Dobitna kombinacija! Nedavno sam prvi put skuhala rižot od koprive. Nešto nevjerojatno ukusno!
- Nadam se da oni iz Civilne zaštite ovo ne čitaju: svaki dan idem s mladićem na Petku ili Srđ. Obožavamo šetati, pa zašto ne? Nismo u kontaktu ni s kim, osim jedno s drugim, kao i inače. Ukratko, ne pada mi teško ova izolacija. Sad ćemo početi cijeniti vrijednosti koje prije nismo - zaključuje Sandra.
'Veselite se svakom novom jutru!'
Kad su krenuli na putovanje u Barcelonu, Lana i Mirko Matić nisu ni slutili da će po povratku morati provesti 14 dana u samoizolaciji, odakle su izašli prije dva tjedna, presretni što su konačno zagrlili djecu i najbliže.- Nakon povratka iz Barcelone proveli smo 14 dana u samoizolaciji, odvojeni od djece i ostatka svijeta. Tako se predivnih 7 dana bračnog/medenog putovanja zadnji dan pretvorilo u avanturu povratka, nakon otkazanog direktnog leta za Dubrovnik i još prisilnih dva tjedna godišnjeg u vlastitom domu - prisjeća se Lana. - Djecu smo s maskama i rukavicama viđali samo na taraci na otvorenom, uz veliku udaljenost. A kako ćemo dalje u ovoj 'normalnoj' izolaciji koja slijedi!? Kao i svi u ovoj situaciji - samo uz što manje televizije i medija, te što više knjiga i plastelina. Sretni smo da imamo vrt, tako da možemo što više biti na zraku i glumiti da je sve u redu! Plan je izgraditi logor u vrtu jer djeci je ovo vrijeme najteže palo. Čuvajte njihovu maštu i srce lijepim pričama i pokušajte s puno više strpljenja i ljubavi provesti ovo vrijeme doma. Svima nam je nevjerojatno teško jer se svi nosimo s potpuno novim i nesigurnim vremenom - ali mijenjajmo i djelujmo tamo gdje možemo. A to je trenutačno doma - poručuje Lana Matić. - Veselite se svakom novom jutru u ovom vremenu bez vremena!