StoryEditor
ArhivPRSTOM U 'OVNA

Riba

Piše PSD.
7. prosinca 2013. - 10:00
Sporadično se u nekakvoj poljoprivrednoj emisiji pojavi neki mladi novinar, pun elana i ambicija kako će on sad promijenit uobičajeni stav većine gledatelja na prvu sekundu njegova izvješća o padu proizvodnje kelja u odnosu na zadnjih 20 godina pa počne gudit o tome kako Hrvati malo jedu ribu s obzirom đe žive. I onda krene bajka o bogatstvu našeg mora, koje je još čisto i prozirno, bogato planktonima (što je to, majke ti?), izdašno u svojim plodovima. Tu i tamo dolutaju hovna i smeće iz Albanije, tu i tamo kruzeri nam zašeru krajolik i zagade spjađe, a bogami, i sami ponekad ljeti doprinesemo općem šranju. Ono kad kišaš u moru, kiselo uživaš u pogledu na pretrpanu spjađu dok se jednakom žestinom dereče djeca i majke (a očevi čitaju dnevne novosti ili samo bleje u sise ljepotice dana), a onda iznebuha do tebe ispluta hovno. Koje uvijek mora biti epski veliko ko da ga je pošro Hektor. Za vas koji niste bili u školi kad se radila Ilijada, to je onaj najveći trojanski junak. Ne, ne, ne Brad Pitt. On je onaj drugi. Ahilej. Vratimo se već gore navedenom hovnu. Iz kojega uvijek, ali baš uvijek, viri kora od pomadore. I taj Mr. Big with pomadora toč slijedi vas u stopu. Tj. u zaveslaj. Zaveslaš desno, hop, hop – evo ti i njega. Tik do tvoga vrata. Riješiš se tek kad pobjegneš vanka, a neka druga nadobudna budala, kojega zavara kristalna čistoća našeg mora, skoči prsno ravno na njega. S takvim slikama pred sobom kupiš ribu. OK, znam, ono što valja, skupo je. Kupiš neka utješna mala šranja.Napomena: zaposlene žene to ne rade petkom. U protivnom, planirajte bolovanje za taj dan. Dakle, prvo očistiš ljuske pa povadiš hovna i crijeva. Insoma, jedno po ure ti si do lakata u iznutrici koja ti smradom rastura moždane. Otpadaju ti obrve, čovječe! Potom, štojaznam, staviš prigat. Miris se širi samo u tih nekoliko kratkih minuta, jer ako ne pojedeš odma, to se pretvara u smrad. Slijedi bestimanje i gnjavaža s kostima i mrtvačkim glavama s izbuljenim ribljim očima. OK, volim ribu i svaki put u tim momentima slijedi minut šutnje za pale riblje junake, ali barem jednom tijekom jediva nekome zastane kost u grlu pa slijedi: uzmi odma koru od kruha, popij vodu, đe ću vodu poslije ribe, ženo božja, hebiga, stari, onda idemo pjani na hitnu. Doktora u štrajku silno će razveselit kad mu razjapiš žvale, a iz tog mračnog tunela krene smrad česna i vina, s dodatkom maslinova ulja. Dovoljno da i njega omami. Ako smo prošli lišo bez ponta i bez hitne, onda barem uru vremena perem komin. Ljuske su aterirale na najluđa moguća mjesta pa slijedi puđanje istih iz moje kose. U istom momentu kad krene ekstaza zbog čiste i blistave kužine, osjetim i vučju glad. Sad bi ja okrenula jedan pileći batak, brat bratu, s malo pečenijeh patata. A ne ono hovno od lešo blitve i krepanih patata koje redovito poprime blitvinu samrtničku zelenu boju. Eto ti, nadobudni momče iz poljoprivredne emisije, zašto ti se u nas malo jede riba. Ako nisi skonto, pitaj svoju mater. Ona će ti zorno spjegat riječima: Hebem i tebe i tvoju ribu!Maja
loading...

Izdvojeno

05. srpanj 2020 20:43