StoryEditor
ArhivANTUN MASLE

Pravo i pravda

Piše PSD.
6. svibnja 2012. - 02:05
Kažu da vrijeme ima terapijske učinke, nosi zaborav, liječi rane, opterećeni život učini podnošljivim i lakšim. Vjerojatno je tako, ali neke stvari ne može promijeniti. Naprotiv, učini ih još gorim. Vrijeme ne liječi nepravdu, kako prolazi, ona postaje sve nepodnošljivom jer se zaboravlja suština, a ostaju samo manje važni detalji o kojima se na koncu sudi. Eto, vidjeli smo kako je Rajko Ostojić poslao teško oklopljenu interventnu policiju u Pučišća na Braču, gdje takvo nešto nikad nisu vidjeli. Desantirali su kako bi proveli sudsku odluku i zato su smjesta blokirali kuće istaknutijih prosvjednika iz Jadrankamena, za koje su sumnjali da bi mogli ometati ulazak stečajnog upravitelja u kamenolom. Sve legalno i legalistički, i provođenje sudske odluke ove države i slanje oklopnika, budući da je postojala opasnost od nereda. Klesari su teške ruke, već su istegnuli uši jednom svom direktoru pa se moglo sumnjati da bi i policija mogla dobiti po glavi. Zato kacige, prsluci, štitnici, čizme, zlu ne trebalo. Nije ni Ostojić laka srca poslao tu zastrašujuću ekipu u Pučišća, morao je spriječiti veće nerede. Ministar je provodio pravo, ali je negdje postrani, ne njegovom krivicom, zaostala (ne)pravda. Provođenje prava tako je produbilo nepravdu začetu davno prije, u vrijeme kad su se posjedi dijelili velikašima i dvorjanima, ovisno o umješnosti dodvoravanja suverenu. Posjedi na volju na gospodarenje i vladanje prema vlastitoj savjesti i nahođenju uz uvijek istu ispriku. Što se bunite, to je sad privatno, govorili su novopečeni vlasnici hotela, banaka, novinskih kuća, kao da je sve to kao privatno s neba palo u krilo, zajedno s kmetovima. U slučaju Jadrankamena nisu presudile politička ili vojnička umješnost, nego sport i rekreacija. Mitski kamenolom predat je najdražem teniskom partneru našeg suverena. Pričaju da je iskusni teniski internacionalac Bruno Orešar znao kad treba pustiti koji bod krepkom sedamdesetogodišnjaku i da se negdje u breakovima počelo dogovarati preuzimanje bračkog kamenoloma. Je li točno ili nije točno, tko zna, prošlo je previše vremena. Uglavnom, kao i u većini tako dodijeljenih imanja i povlastica, stvar je završila loše. Čak ni taj mitski kamen kojim se hvalio i suveren pričama kako je ugrađen u Bijelu kuću (da, onu Bijelu kuću), nije bio dovoljno isplativ da bi zadovoljio apetite dvorskog zaslužnika i kmetove pa je puklo. Ok, dogodile su se u međuvremenu i neke druge stvari, pojavio se jeftiniji kamen, čak i iz daleke Kine počeo je stizati u Hrvatsku, ali sve se to znalo unaprijed, pravi biznismen i u tome bi se nekako snašao. Kad čovjek prošeta Pučišćem, učini onih pola sata od jednog do drugog kraja vale, sve mu je jasno. Ključ u bravu kamenoloma ključ je u smisao postojanja toga mjesta. Vjerojatno bi mogli živjeti i od gostiju u svojim kamenim kućama s bijelim kamenim krovovima, ali gašenje kamenoloma dođe kao nasilno uvođenje kolektivne amnezije cijelom mjestu. I zato se ne treba čuditi incidentnim prosvjedima pa ni odluci da se na mirni otok pošalju policijski oklopnici kako šteta ne bi bila još veća. A kad se dvadesetogodišnja nepravda nađe na sudu, nema vremena za bavljenje genezom. Stvar se svede na jedno pitanje, nema ni temelja ni volje za bavljenje nečim što se davno događalo. Rješavaju se posljedice, tko ima pravo, a tko ne. Kontekst je bespovratno otplovio u zaborav. Narodski rečeno, tko je jamio, jamio je, a vi se glođite oko kostiju. Još je manje važno što se cijela koncepcija pokazala totalnim promašajem, više nema vremena za to. Život ide dalje, tko je jamio…
loading...

Izdvojeno

15. kolovoz 2020 13:14