StoryEditor
ObalaISPUNILA ŽIVOTNI SAN

Dama za volanom autobusa: Jedna se putnica toliko začudila što je za volanom žena, da je u panici tražila da joj odmah otvorim vrata!

Piše Dubravka Marjanović Ladašić Tonči Plazibat/HANZA MEDIA
1. rujna 2020. - 18:11
Snježana Miljević, vozačica autobusa javnog gradskog prijevoza 'Libertas', piše i zanimljive zgode iz autobusaTonči Plazibat/Cropix

Dok su još jako male, djevojčice najčešće maštaju o dvorcima i princezama, a Snježana Miljević je kao djevojčica maštala da – vozi autobus. Njezina se strastvena želja i ostvarila kad se tome više nije ni nadala; iako je završila Prometni fakultet i imala sve preduvjete da sjedne za volan autobusa, još je uvijek bila na mjestu dispečera u Javnom prijevoznom poduzeću "Libertas".
A onda se pojavila prva vozačica autobusa u njihovu poduzeću. Do tada su za volanom bili isključivo muškarci.
Snježana nije imala mira dok 2017. nije odlučila – vozit će autobus i točka! Rekla je suprugu i sinu, rekla je kolegama, a njima nije išlo u glavu zašto napušta dobro plaćeno i komotno mjesto dispečera, te ga mijenja volanom u jednom od težih zanimanja, osobito za jednu ženu.

Genetski kod

Ali Snježana se nije obeshrabrila, to ne sliči na nju. Ova borbena, energična i nasmijana žena ostvarila je svoj san onog dana kad je konačno sjela za volan "Libertasova" autobusa i ukrcala prve putnike; na pitanje što joj je najteže u njezinu poslu, odgovara bez imalo razmišljanja – Ništa! Tako je to kad radite ono što volite svim srcem, kad sve teškoće promatrate kao prilike i kad s radošću odlazite u svoju smjenu na posao, koji je za vas najbolji na svijetu.
Sreća je, jednostavno, stvar perspektive; da nije tako, u poslovnom smislu svi bi bogati ljudi u svojim vilama bili sretni, a svi koji se trude zaraditi plaću i spojiti prvi s 30-im u mjesecu nesretni. Sreća je, u svakom smislu, relativan pojam.
I tako je Snježana, inženjerka prometa i instruktorica vožnje B i C kategorije, napustila kancelariju i otisnula se na cestu. Taj je poriv u njezinim genima – i njezin otac bio je vozač "Libertasova" autobusa, i u ono doba bio je cijenjen, kako kaže Snježana, poput generala.
Cijela moja familija ima veze s autobusima i kamionima – govori o naprosto urođenom opredjeljenju.
S osmijehom spominje svog kolegu koji joj je, kao mentor, puno pomogao prvih dana; poslije se sve nastavilo kao "po loju".
Nekad nije lako, ali želja i ljubav su jači. Nikakav strah nisam osjećala, sjela sam za volan kao u svoj dnevni boravak – sjeća se tog osjećaja. Danas često vozi i "harmoniku", prva ju je vozila u Gradu.
Slučajno sam išla predati inkas i vidjela da dolaze "harmonike". Sjela sam u nešto 18 metara dugo, ne vidiš joj kraj! Kuća mi je duga 10 metara, znači vozim dvije kuće za sobom! – sjeća se tog dana, kada je s punom "harmonikom" dužnosnika napravila đir po gradu.

image
Tonči Plazibat/Cropix

 

Piše i pjesme

Prolazi treća godina otkako Snježana prevozi Dubrovčane i goste "Libertasovim" autobusima na svim gradskim relacijama. Isto toliko ima i otkad piše svoje duhovite priče iz autobusa, sve do jedne istinite zgode iz njezina i života njezinih kolega. Nema toga što joj se nije izdogađalo – od dvije starije gospođe koje se, u odvojenim slučajevima, nisu htjele ukrcati u autobus koji vozi jedna žena, do čovjeka koji ju je prosio s gitarom u ruci i pjesmom na usnama. Sve su to redom simpatične priče koje, ako su u momentu i bile neugodne, prerasle u veseli "the end". Snježana se trudi da ih učini takvima.
Volim da se smijemo u ovim teškim vremenima. Čim vidim da se netko nasmijao, ja sam sretna. Malo mi treba da budem sretna i zadovoljna – kaže Snježana.
Jednom se dogodilo da je devetogodišnji dječak na stanici Robne kuće Srđ ostavio svoj mobitel, pa je Snježana krcati autobus za Mokošicu okrenula na kružnom toku u Gružu i vratila se po mobitel uplakanog dječaka. Od njega je dobila veliki poljubac, a od čeljadi u autobusu gromoglasan pljesak.
Osim volana i pisanja priča, njezina su velika strast i pjesme koje piše odmalena. Ljubavne su tematike i većinom tužne, što baš ne sliči na nju, ali je poznato da su najljepše ljubavne pjesme upravo one žalosne. Izdala je i malu zbirku pjesama pod naslovom "Zrno sreće", koju isključivo poklanja prijateljima.
Ubrzo ću objaviti i drugu zbirku pjesama – najavljuje naša vesela sugovornica. – Meni novac ništa ne znači. Pjesme i priče pišem za sebe i ne želim ih prodavati, jer onda prodajem sebe. Želim ih samo poklanjati!

'Sataraš' u 'šestici'

A evo i nekih istinitih priča iz njezina radnog vremena, naravno iz autobusa:
Vozim jutros 6-icu... – piše Snježana u priči naslovljenoj kao "Sataraš". – Na Pošti uđe neki zajebant srednjih godina... Odma se vidilo da nikome neće biti dosadno s njim... I nije bilo...
"Dobro jutro djevojčice...!!"
"Dobro jutro dječače...!!"
"Koliko ti je ovo čudo bogati..., prvi put se vozim u ovome... Odo ja dole... Da gledam izdaleka kako ga motaš..!"
"I odguza u drugi dio 'harmonike' s dvije kese u rukama... Fora mu...
Vozim... I počinje predstava... Ja prva krivina puni lijevo..., on leti puni desno... Ispadoše mu pomadore i paprike iz kese... Skuplja ih nesretan po busu... Vraća u kesu... Usput jebe po spisku i voz i stanicu... I taman se sredio, a ja nizbrdo pa puni desno... I on nizbrdo, ali puni lijevo...
Pomadore i paprike sad putuju prema meni... Putuje i on s njima prema meni... Piči ko nategnuta strijela... I smije se ko luđak, a i psuje usput ko beštija..."
"Znaš šta... Ona moja doma me jebe godinama... Al' što me ti izjeba u pet minuta... E, svaka ti čast... Izmantrala si me tako da neću doć sebi za tri dana..!!"
"Dobro to..., ali šta ćemo s pomadorama i paprikama...? Ko će ih pokupit po busu??"
"Pa ti... Ti si i napravila sranje...!!"

image
Tonči Plazibat/Cropix

 

Glavom u stup

A evo kako je muškarci i žene doživljaju za volanom u dvije različite priče, prva je pod nazivom "Bandera":
Čingrija... Polako ulazim na stanicu. Na stanici samo jedan mlađi muškarac... I ugleda on mene za volanom... Čuj, žensko vozi autobus!?? Misli vjerojatno da ne vidi dobro... Prati pogledom od semafora pa sve do stanice (oko 50 metara...) Znači, ja vozim, a on pogledom i ubrzanim koracima fokusiran samo na mene i bus... I ne trepće, čini mi se... I u tom svom čuđenju ne vidi jedan jedini rasvjetni stup... I zvizzz... Opizdi glavom pravo u stup... Zazvonilo ko Baro i Maro na zvoniku... Ma i mene je zaboljelo... Prostora za zaobići stup ko u priči... Naciljo ga ko da igra za prvenstvo u pikadu... Drži se za glavu i ne posustaje... Ma nema veze što boli... Ja sve pratim u retrovizoru... neopisivo smiješno... Ma i ja se držim za glavu... Ali, psss... Ulazi... Sjeda na prvi sic... Pogledamo se i prasnemo oboje u smijeh...
I dalje je ruka na glavi... Smješka se kiselo i bolno... Ništa karta... Ništa pokaz... Ma koliko me nasmijao, zaslužio je godinu dana gratis vožnje...

Nisi muško!?

A druga priča "Nisi muško" je legendarna:
Pretprošlo ljeto... 1A... Čekam polazak na Pilama... Ulaze ljudi... Sjedaju i čekaju i oni pokret... I uđe jedna visoka mršavica srednjih godina... Ni dobar dan ni pogled... Ništa... Ali ok... Navikneš na mutave ljude...
Krećem ja... Nakon nekoliko metara vožnje čujem tutanj kroz bus... Nešto se kotrlja i ide prema meni... Eejj čovječe...!! Od šoka zakočim nasred okretišta... Kad ono mršavica trči sprint... S kraja busa dotrči ko mahnita i zabulji se u mene...
Buljim i ja u nju... Ne znam koji joj je klinac... Na čemu je... Šta hoće...!?
"Pa ti nisi muško??", bijesno će ona.
Ja od šoka još ne progovaram...
"Ženo... Pa ti si žensko!!", opet će.
"Pa mislim da jesam.!! Eto ustanovili smo to i šta ćemo sad...?!"
"Otvori mi vrata da izađem!!", zagrmi ona.
Imala sam osjećaj da me želi udaviti... Izbečila se sva.. Eto ja joj kriva za sve... I što sam rođena ko žensko... I što ne gleda oko sebe... A žensku solidarnost neću ni spominjat...
Otvorim joj brzo vrata... Da se ne predomisli... Izleti ona ko metak iz busa... Sreća ima duge noge pa je u jednom koraku izletila... Inače bi se polomila...
Ljudi se počeli smijati... A kad sam došla k sebi, i ja naravno... A ni komentara nije falilo... Ma ja obožavam svoj posao. Nikad nije dosadno ni meni ni putnicima!

Grize za oči

Da nije lako biti vozač gradskog autobusa, potvrđuje i ova Snježanina priča pod nazivom "Česan".
Mene neće ubiti koronavirus...
Mene će ubiti česan... U neograničenim količinama koji mi ljudi unose u bus...
Prije mi je bus mirisao na Armani, Bvlgari, Dior, Givenchy...
Sad samo na česan... Jedu ga.. Piju ga.. Žvaču ga... Trljaju se s njim... Svi osim mene... Uff mrzim ga dušom svom...
Danas opet 1A... Pun bus... Svi s posla... Iz škole... I zadnji ulazi lik... Onako nekakav svakakav... Neodređen...
I ostane kraj mene... E, da bar nije!!!
Lik se toliko nalabo česna da sam morala otvoriti prozor... Isparava iz njega ko iz silosa u Sisku...
Dođem do hotela "Petke"... Ulaze jedni... Drugi izlaze... I izlazi i ovaj lik... Ali...!!! Prije izlaska na vratima prdne ko magarac... Valjda nije namjerno... Nadam se... Ne znam... A ja od šoka i gužve brzo zatvorim vrata... Osta onaj oblak česna prerađenog... Prvo topline... Pa jeze... Pa smrada nepodnošljivog...
A kad je počelo grist za oči... Suze se skupljaju... Hoće van... Trepćem ko Barbika...
Bože dragi, ima li te... Otvoren prozor... Još gore... A moraš voziti... Polućorava... Ljudi se meškolje... Hvataju zrak kojeg nema... Bar onog čistog...
Trajalo je to poprilično... Čini mi se vječnost...!!
E, da sam mu bar njušku upamtila... Kao što sam dupe... Imao bi što čut...

image
Tonči Plazibat/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

30. listopad 2020 07:38