Tisuće vjernika ispratile Žudije, čuvare Kristova groba

Stotine vjernika na Veliki petak navečer, ispratile su na metkovskim ulicama Žudije - čuvare Kristova groba, koji su postali dio povijesne baštine grada na Neretvi, koja se ljubomorno čuva i prenosi generacijama.Marširajući ulicama grada i prateći središnju figuru procesije, Šimuna, koji na svoja leđa uzima križ težak četrdesetak kilograma Žudije su uprizorile ovu «crkvenu igru», kako je naziva etnolog Nikola Bonifačić-Rožin u djelu «Folklorna garda neretljanska».Prema tradiciji, Šimun je pokrivene glave da se ne prepozna, obučen u crninu i u pratnji stražara bos korača ulicama a za njim kroz mrklu noć, u procesiju kretale su tisuće ljudi.Cijeli se Metković uzbiba, dok pokornička procesija korača njegovim vijugavim ulicama, dok proljetni vjetar njiše crkvene barjake i kovitla plamičke svijeća, u prozorima okolnih kuća.U procesiji se Šimun tri puta zaustavlja i spušta križ u spomen na tri Isusova pada. Nakon što prođe stari dijelom grada na povratku u crkvu stražari ga preuzimaju i odvode u zvonik, gdje ostaje zatvoren te zatim tajno izlazi, jer je njegova uloga najveća čuvana tajna.Nakon defiliranja ulicama grada, prema stogodišnjoj ustaljenoj tradiciji, završna uloga Žudija vezana je za Veliku subotu, noć vazmenog bdijenja, kada se s nestrpljenjem iščekuju "padanje" Žudija. To je ujedno i završni čin folklorne liturgije u Velikom tjednu, koja na poseban način podsjeća na srednjovjekovna crkvena prikazanja, koja u Metkoviću kroz ulogu Žudija žive gotovo dva stoljeća.Metkovske žudije: Šimunaši, Baldahinaši i GardaPrvu grupu Žudija čine Šimunaši, odjeveni u žute haljine a opremljeni su kacigama, štitovima, kopljima i mačevima. Druga je grupa Garda. Oni odijevaju crvene haljine sa pancirnim košuljama, nose koplja, sablje i kacige bez perjanice. Treću grupi čine baldahinaši, koji nose crvene haljine a oružje im je kao u Šimunaša.Stanislav SOLDO