6. prosinca 1991. Pokušali su, nije im uspjelo. Oprostili smo, nikad zaboravili

Još se nije ni svanulo kad se začula prva kanonada. U savršenom ritmu, kao u kakvoj klasičnoj skladbi, na Grad su tog crnog dubrovačkog petka 6. prosinca 1991. godine krenule fijukati granate, i uz sve ubrzaniji ritam, nekako su Dubrovčani znali-'osloboditelji' koji su nas gađali imali su dobro razrađen plan za današnji dan. Udri, dok ništa ne ostane. Grmjelo je od zore, nije stalo do mraka. 19 hrvatskih branitelja izgubilo je život, ranjeno je 60 civila, unutar zidina pobrojano je preko 700 rana koje su napravili projektili agresorske JNA, izgorjelo je devet gradskih palača, požari su buktjeli na sve strane svugdje po gradu, akcija se vodila sa Žarkovice. Trebala je imati, 'moralni' značaj, poticaj za agresorsku vojsku, a Dubrovnik je trebalo držati u što čvršćem okruženju. Istovremeno, u Cavtatu se 'pregovara' s hrvatskim ministrima, zlotvor, zapovjednik Vladimir Kovačević Rambo glumi mirotvorca, dok Grad izdiše pod napadima. Snimke koje su tada obišle svijet možda po prvi put prikazale su svu strahotu planiranog uništenja Dubrovnika, a kasniji transkripti i snimke jugoslavenskih zapovjednika pokazale su da se plan skovao 4. prosinca. Bjesomučno razaranje barbara do danas, 26 godina kasnije, nije kažnjeno, tek dvije presude. Dubrovnik je oprostio, nikad zaboravio.