Okružena nepojmljivim smećem, na vrhu zemljanog brežuljka koji se ispod silnog otpada samo nazire, sjedi Nada Brajević, dubrovačka beskućnica. Nadrealan je to prizor. Sjedi šutljivo, ne obraćajući mi se, ali ne promiče joj da sam krenula prema njoj. Gleda me ravno u oči svojim, plavim i pronicljivim, da otkrije koja mi je namjera. Njeno relativno mlado lice sakriveno je u kapuljaču šporke, bijele majice.
Čeka da joj se prva obratim.
- Dobar dan, gospođo Nada, donijela sam vam nešto za jesti – rekoh, samo da razbijem neugodnu tišinu koja je nastala između nas dvije, i neke radoznale babe u autu u blizini, koja se pravila da priča na mobitel. Sve se, naime, odigrava na parkingu preko puta zgrade Grawea, u samom poslovnom centru grada. Pored nje cijeli dan ljudi parkiraju automobile, dolaze i odlaze, a ona sjedi ispred razvaljenih vrata te špilje kao na kakvoj osmatračnici, na vrhu hrpetine smeća usred Dubrovnika. Luta nekad naokolo, ali se uvijek vraća toj špilji prepunoj odbačenih stvari, koje su drugima bile smeće, a njoj postale utočište...
Više o jedinoj dubrovačkoj beskućnici koja živi van Visa II, pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika.