Ako stablo pada u šumi i nitko ga ne čuje, znači li to da nije ni proizvelo nikakav zvuk? A kad posljednji stanovnici stare gradske jezgre glasno zijevnu, hoće li ih itko čuti? Svake godine se borim s istom dvojbom. Zabrinuto se počešem po glavi pitajući se koliko će još godina proći prije negoli konačno dođe kraj, prije negoli Grad neizbježno ostane prazna ljuštura, lišena dječjeg smijeha.
Kad ćemo Grad prestati zvati gradom? Hoće li se uopće moći zvati gradom ako nitko u njemu ne bude živio? Znam zašto me ovo doba godine, kad završi turistička sezona, nekako uvijek emocionalno pogađa.
Za vrijeme ljetnih mjeseci kontinuirani priljev gostiju mi održava neki lažni osjećaj da je grad živ. Da, zapravo jest živ, ali privremeno, kao da je na aparatima za održavanje života, ali samo na nekoliko mjeseci. Međutim, čim lastavice odlete na jug, grad se isprazni poput kikare s rupom na dnu i na scenu se opet vraća naša realnost. Stradunu, koji je ljeti bio pun života, sad jedino nedostaju buseni suhe trave koje vjetar nosi tamo amo kao u napuštenim gradovima u kaubojskim filmovima.
''Oko 90 posto apartmana i kuća koje sam nedavno prodao, kupili su ljudi koji te iste apartmane koriste za iznajmljivanje turistima, a ne da bi u njima živjeli'', rekao mi jedan agent nekretninama neki dan. Govorio je baš o staroj gradskoj jezgri jer je upravo bio ugovorio prodaju još jedne klasične kamene kuće s taracom kompaniji iz Zagreba koja je planira preurediti u tri apartmana. ''Ne, moram se ispraviti, oko 99 posto'', dodao je. Što se više prisjećao, to je situacija postajala sve depresivnija.
Kad je konačno prekopao svu svoju memoriju i nekoliko papira, shvatio je da je posljednju nekretninu za življenje, a ne za apartmanizaciju, prodao prije sedam godina. Na ulazu u staru gradsku jezgru uskoro bi mogao biti postavljen znak koji kaže ''Sponzorira Airbnb''. Brojke su jednostavno poražavajuće. Davne 1961. negdje oko 5,500 ljudi je ovaj prostor zvalo svojim domom.
Četrdeset godina kasnije, točnije 2001., taj broj se prepolovio na 2,700 ljudi. Treba imati na umu da je u tom vremenu bio i rat te da je bilo i dosta novogradnji. Međutim, nakon još pet godina, tj. 2006. broj stanovnika se opet prepolovio i došao do brojke od 1,100 ljudi. Tijekom tih kratkih pet godina nije bilo ni rata, a nije bilo ni previše novogradnji.
Jasno je da je kapitalizam ubio staru gradsku jezgru Dubrovnika. Mislim da danas u gradu živi oko sedam stotina ljudi. Onih nekoliko upornih se još uvijek dobro drže, ali kako vrijeme prolazi i priroda ide svojim tijekom, ovih nekoliko upornih postaju prava ugrožena vrsta.
Je li grad izgubio svoj šarm? Naravno da jest. Grad je prekrasan i jedinstven zato što je upravo to - grad. Koliko će još vremena proći dok se grad ne pretvori u najveći muzej na Jadranu? Onih nekoliko upornih polako koračaju prema Boninovu, a mrtvačka zvona zvone za Dubrovnik.
Ne mogu ne pomisliti kako nismo dovoljno učinili, zapravo nismo ništa ni učinili, kako bismo spriječili ovaj katastrofalni slijed stvari. Što će ljude potaknuti da ostanu u gradu? Trebali smo prevrnuti nebo i zemlju kako bismo smislili kako ljude privoliti da ne napuštaju domove. Kratkovidnost je šokantna.
Mi smo grad koji živi od turizma, pa opet, dragulj u kruni je ostavljen da vene i umire poput nezalijevane biljke. Ne mogu ne pomisliti da bi sada bilo kakve mjere jednostavno bile nedovoljne i usvojene prekasno. Ili kao što bi to Englezi rekli, ''Zavariti vrata nakon što je konj već pobjegao''.
Prilično sam siguran da ću za svojeg života doživjeti da vidim poprilično prazan grad. A sjećam se kad je bio ne samo srce Dubrovnika nego i njegova duša. Sada je jedva primisao koja se posjećuje u specijalnim prilikama. Pripadnici hrvatske dijaspore stalno mi govore da staru gradsku jezgru ne bih trebao zvati ''stari grad'' nego samo ''grad''.
To je možda vrijedilo prije dvadeset ili trideset godina, ali ne i danas. Kao što sam već rekao, ubrzo ga uopće nećemo zvati ni ''stari grad'' ni ''grad'' nego stari muzej. Koliko će vremena proći dok turistima počnemo naplaćivati ulaznice kako bi samo prošli kroz vrata od Grada? To će zasigurno biti posljednji čavao u lijesu nekad ponosnoga grada. Grad za čiju su gradnju trebala stoljeća uništen je u samo nekoliko desetljeća. Nikad ne podcjenjujte čovjekovu glupost.