Ne mojom greškom, već zahvaljujući eksploziji kvačila mog auta, prošlog tjedna bio sam prisiljen voziti se javnim gradskim prijevozom. Biti bez auta mi je kao da sam bez lijeve noge. Nemojte me krivo shvatiti, nisam neki veliki obožavatelj auta, čak ni ne znam razliku između Audija i Austin Martina, tako da sigurno nisam jedan od ''oktanskih ovisnika''. Ako će me odvesti od točke A do točke B u jednom komadu, onda mi nije čak ni važno u kakvom sam vozilu. Kad su moje kvačilo i ostali, uljem podmazani dijelovi, zajedno i istovremeno odlučili počiniti samoubojstvo, poput grupe leminga koji se svi zajedno bacaju s litice, ja sam se, kao u staroj BBC-evoj seriji, našao ''u autobusu''.
Prvi problem na koji sam naišao bio je pamćenje rasporeda vožnje. ''Ako autobus broj 10 kreće iz Cavtata u 8 sati, kad stiže u Mline?'' bilo je prvo pitanje koje sam postavio svojoj ženi kojoj su raspored vožnje i kretanje autobusa ukorijenjeni u pamćenju. Nije baš zahtjevno pitanje, ali morao sam znati zašto autobusi kreću svakog punog sata kad se skroz popune? Zašto nema više autobusa u vrijeme najvećih gužvi, recimo kad ljudi idu ujutro na posao?
Autobusi su popunjeni do posljednjeg mjesta samo tijekom jutra. A zašto se uvijek dogodi da na kraju stojim na nogama i to baš uz nekog putnika koji je cijelu prethodnu večer jeo glavice i glavice česna!? Zar takvi ljudi imaju strah od vampira?
Čini se da po Župi vozikaju i nekakvi ''divlji'' autobusi, bez broja i odredišta. Navodno trebate raspolagati nekim ''posebnim'' informacijama kako biste razumjeli kretanje ovih tajnih autobusa. Međutim, osim nepouzdanih jutarnjih rasporeda vožnji, izgleda da postoji još veći problem koji uključuje informiranje turista.
Našao sam se u ulozi hodajućeg turističkog vodiča jer zbunjeni turisti nikako ne mogu shvatiti gdje se trebaju iskrcati ako žele stići u staru gradsku jezgru. ''Ide li ovaj autobus skroz do Grada?'', uobičajeno je pitanje. ''Ustvari ne, ali relativno blizu'', uvijek je moj odgovor uz cijeli niz uputa (skoro uz upotrebu GPS-a) kako bih ih uspio poslati u pravom smjeru. Apsolutno najveći problem predstavlja mjesto iskrcavanja iz autobusa koji dolazi iz Župe, tj. najbliža stanica do povijesne jezgre.
U svakom drugom autobusu ovaj problem rješava vozač koji na Ilijinoj glavici iz svega glasa viče ''OLD TOWN...OLD TOWN!'' Ovo je daleko od idealnog, ali se barem vozač (ili svaki drugi vozač) potrudi oko rješavanja tog pitanja. Naravno, u slučaju da turisti ne čuju vozača, ili on zaboravi viknuti, strani putnici autobusa produže sve do Gruža, tj. još dalje od svog željenog odredišta. Ali nedostatku uputa tu nije kraj. Oni sretnici koji se iskrcaju iz autobusa na Ilijinoj glavici nailaze na sljedeću dvojbu...kojim putem sad krenuti? Zašto tamo nema nekog jasnog putokaza? Ne bi li bilo bolje postaviti neku malu ploču koja ukazuje na potencijalni smjer? Poput onog ''Vi ste ovdje'' koji možemo vidjeti na velikim gradskim kartama, a koji turiste usmjerava u centar grada ili gdje već žele ići.
Budimo realni, oni sretnici koji se uspiju iskrcati iz autobusa broj 10 na Ilijinoj glavici, ne idu u školu, policijsku upravu ili supermarket. Međutim, ne preostaje im ništa drugo nego slijediti školsku djecu koja pretrčavaju vrlo prometnu cestu s četiri trake. Zašto ih jednostavno ne usmjeriti prema pothodniku koji vodi ispod prometnog raskrižja? Grad je potrošio milijune na to, stoga zašto ne usmjeravati ljude da ga i koriste kako je prvotno zamišljeno? Koliko bi uopće bila cijena jednog putokaza?
Ako treba biti napisan na savršenom engleskom jeziku, nema problema, ja ću ga prevesti bez ikakve naknade! Raskrižje krasi blještavi novi sat, savršeno uređene zelene površine te semafor sa sustavom odbrojavanja, pa 'ajmo postaviti jasan putokaz. ''Je li to uobičajeni problem?'' pitao sam svoju ženu misleći da ovaj put nisam imao sreće. ''Oh, to se događa svaki dan, čak sam mislila isprintati mali letak s uputama i dijeliti ih izgubljenim turistima'', dodala je. Znači, nisam jedini koji se našao u takvoj situaciji, mogu samo zamisliti kakvo je stanje u srcu sezone, pretpostavljam apsolutni kaos.
Također se i vozači nađu u problemu jer su prisiljeni ponašati se kao turistički vodiči. Iskreno, velika većina vozača koje sam sreo su vrlo korektni i ljubazni. Jedan od njih je čak turistu promijenio novčanicu od 200 kuna, a to je uradio uz topli osmijeh i ljubaznu riječ. Samo postavite taj prokleti putokaz i olakšajte nam svima život, a ako vam treba prijevod, ja sam na raspolaganju.
