Vijesti Mišljenja

Mark Thomas

Kako se skotrljala Kremenkova kariola

ENGLEZ U DUBROVNIKU

Nikad nisam, a vjerojatno nikad niti neću znati vrtlariti. U nekom trenutku ili zaboravim zaliti, ili orezati ili nahraniti zelenilo koje me okružuje, tako da na kraju dobijem groblje osušenih biljaka. Moj vrt iza kuće doslovno izgleda poput prizora iz nekog zabačenog područja u Australiji.

Ostaci cvijeća, preraslo grmlje, hrpe kamenja, sve izgleda poput velikog kamenog brda iz Alice Springsa kojem jedino nedostaju aboridžinske rezbarije. To je vrt iz pakla. Mogao bih naći izgovor u nedostatku vremena, što je donekle točno, ali glavni razlog je u tome što nisam baš zainteresiran za održavanje vrta. Da, znam da je to prilično ‘’neengleski’’ s moje strane. Moja majka bi me se vjerojatno odrekla. Uistinu nisam naslijedio vrtlarske gene od nje. Ona toliko voli brati, sjeckati i zalijevati da čak i volontira u poznatom kraljevskom vrtu.

Nemojte me krivo shvatiti, volim šetati lijepo oblikovanim vrtovima, divim se ogromnom poslu potrebnom za stvaranje komadića zelenog raja, ali jednostavno me nikad nije zahvatio taj vrtlarski virus. Stoga, kad sam čuo da moja žena izgovara fatalne riječi, ‘’Stvarno moramo sredit ‘taj đardin iza kuće’’, želudac mi se stisnuo. Naravno, bila je u pravu, nažalost! Ignorirali smo ga predugo.

Proljeće je došlo, a s njim i vrijeme za proljetno čišćenje okućnice. Rado bih bacio nuklearnu bombu na vrt kako bih ga očistio, ili bih ga možda zalio benzinom i zapaliti vatru....ali ne! Odlučio sam se za moju staru prijateljicu – lopatu. Ideja je bila, jer imali smo ideju, očistiti vrt što je moguće više te ga pokriti malim lijepim kamenčićima kako bi nam lakše bilo održavati vanjski prostor. Još smo htjeli staviti stol i stolice te napraviti prostor za roštilj, te u tren oka bismo dobili vrt koji bi bilo lako održavati. Nažalost, očistiti taj prostor značilo je da se moramo riješiti hrpe kamenja. Srećom, na susjednom polju postoji mjesto za odlaganje kamenja, međutim, trebalo se spustiti niz sedam skalina kako bih stigao do tamo. ‘’Naravno da imam kariolu koju možeš posuditi’’, rekao je moj susjed sa smiješkom.

Zgrabio sam obje ručke, krenuo, ali mi se kariola učinila malo nestabilnom. Međutim, nisam na to obraćao pozornost te sam kamenja počeo trpati lopatom u škripavu kariolu. ‘’Nemoj je previše puniti jer je nećeš moći pogurati’’, komentirala je moja žena. Još jednom sam je ignorirao te napunio kariolu do kritične točke. Uvjeren da više ne mogu ni iglu staviti na tu hrpu, zgrabio sam ručke i počeo gurati. Ali ništa. Kariola se zalijepila za tlo. Gurao sam koliko god sam mogao, ali ništa. Ima li ova stvar možda ručnu kočnicu? Opet sam pogurao cijelom težinom, ali kariola ni makac. ‘’Je li rota treba tako izgledati?’’, upitala je moja žena. Spustio sam pogled i ugledao središte svojih problema. Guma na tom jednom jedinom kotaču ne samo da je bila ispuhana nego je doslovno visjela s njega. Ovo će biti izazov.

Pogledao sam u svo kamenje koje sam toliko dugo trpao u kariolu, ali ne! Pokrenut ću ja, neću sad sve ovo iskrcavati. Kotač je izgledao poput Kremenkova. Zaletio sam se u kariolu svom snagom te se uz škripu lagano pomaknula naprijed. Sad kad sam je pokrenuo, ići će nekako. U redu, pomalo nesigurno i neravno, ali je išla naprijed. ‘’Kako ćeš se spustiti niz skaline?’’, došao je glas s prozora. Nisam imao odgovor. Stajao sam na vrhu ‘’sedam veličanstvenih’’ skalina i češkao se po glavi. ‘’Znao sam da sam trebao baciti bombu na taj prokleti vrt’’, promrmljao sam sam sebi. Postojalo je samo jedno rješenje, dobro, vjerojatno ih je bilo više, ali ono za koje sam se ja odlučio bilo je prepustiti gravitaciji teži dio posla. ‘’Ili ću stajati iza i gurnuti kariolu ili ću stati ispred i povući je, u oba slučaja gravitacija će učiniti svoje’’, sad sam već razgovarao sam sa sobom. Zakašnjeli uvid predivna je stvar.

Najbolje rješenje bilo bi gurati je prema naprijed, tako da se ne bih našao gravitaciji na putu, ali to rješenje ja nisam izabrao. Metalni naplatak kotača zastao je na trenutak na prvom skalinu, a onda je poskočio preko ruba. Cijeli prizor je izgledao poput usporene slike. Uz glasni tresak, kariola je pala niz prvi skalin, tijelo mi se trznulo unatrag, a onda je gravitacija učinila svoje. Zadržao sam se za još dva skalina prije negoli sam se bacio ustranu pred nadolazećim Kremenkovim vozilom. Kariola se skotrljala niz ostatak skalina kao na pisti i na moje iznenađenje ‘’sletjela’’ sa svim kamenjima, nijedan nije ispao! Božica sreće mi se ovoga puta nasmiješila. A onda sam čuo susjeda kako viče, ‘’Je li rota na toj karioli još razbijena?’’

Naslovnica Mišljenja

Najčitanije

Libertas je na novoj lokaciji

Libertas je na novoj lokaciji
Autobusno poduzeće Libertas od 24. travnja nalazi se na novoj lokaciji, na adresi Ogarići 12, u Komolcu. Svim ko...
Libertas je na novoj lokaciji