Svakog jutra, čim se probudim, izađem na balkon provejriti jesu li srušili tobogan u Uvali Lapad. Nikad se njime nisam spustio u more, a opet mi je do njega stalo jer ga gledam evo već pedeset godina. Stariji od mene duže pamte, ali vjerujem da ćemo se suglasiti – ovaj je tobogan industrijski spomenik, spomenik turizmu od kojeg živimo i spomenik Uvali kakva je nekad bila.
Zašto strahujem za tobogan kad njegovo rušenje nitko nije ni spomenuo?
Eto, baš zato. Zato što ne vjerujem u dobre namjere investitora koji je novinarima od prvog dana zabranio prilaz gradilištu. Investitoru koji iz dana u dan pilama i bagerima u Uvali ubija stablo po stablo. Njih 74 prema posljednjem podatku. I koji u istom tekstu u kojem objašnjava da stabla uklanja u skladu s dozvolama, poštujući savjete Vrtlara, napominje da će ova investicija otvoriti 80 do 100 novih radnih mjesta. Kakve, zaboga veze imaju stabla sa zapošljavanjem?
Ružna je i bučna Uvala ovih dana. Razumijem da su bageri i motorne pile bučni. Razumijem i da buldožeri, bageri i deseci građevinskih kamiona moraju ostaviti traga na pitoresknoj Uvali i dopuštam da će sve to jednog dana izgledati ljepše nego što je izgledalo jučer ili prije 30 do 40 godina. Uopće se ne protivim investiciji, a o estetici možemo lamentirati do beskraja. Možda će se zaposliti stotinu ljudi, možda će novinarima, pa čak i svim Dubrovčanima biti dopušten ulaz u tu ljepšu, sretniju i moderniju uvalu. Ali stabala oko kojih smo se igrali, oko kojih su se do pred Božić igrala naša djeca, njih neće biti.
Njih neće biti zato što investitor i ja drukčije tumačimo riječ – ukloniti. Postoje, naime, novinari i novinari, investitori i investitori. Primjerice, kad je tvrtka Valamar dograđivala hotel President i oni su dobili dozvolu da uklone masline i česvinu koja smeta njihovoj investiciji. Učinili su to brzo i efikasno – pozvali su stručnjake, obrezali stabla, iskopali ih iz zemlje, presadili na drugo mjesto i eno ih. Stabla su se primila i lijepo rastu.
Nitko od nas nije se igrao oko tih stabala jer je južno od Presidenta nekad bila drača, šikara, šuma. Ali investitor je naprosto drukčije pristupio pojmu – ukloniti. Sigurno da ga je to koštalo koju kunu više. Jasno da vjerojatno nije spasio i presadio svako stablo, ali jedan lijep dio jest. Time je iskazao poštovanje prema okolišu, prema destinaciji u kojoj investira i prema ljudima koji tu žive.
Tvrtka Dubrovački zalasci sunca razumjela je da ukloniti stabla znači navaliti na njih najprije bagerom, onda motornim pilam, a naposljetku su, kako se to stručno kaže, uklonili drvnu masu s gradilišta. Time su, oprostite mi ako sam subjektivan, iskazali nepoštovanje prema okolišu, prema destinaciji u koju investiraju i prema ljudima koji tu žive. Još su se pohvalili i kako su, pod nadzorom fitosanitarnog inspektora, uklonili i zbrinuli zaražene palme.
No, da ne bude dvojbe, u svemu tome su postupili u skladu s izdanim dozvolama i sasvim zakonito. Jedino ne razumijem onaj kraj njihovog priopćenja, ono s otvaranjem novih radnih mjesta. Zašto je to bitno ako ne poštuješ ljude koji tu žive i njihov okoliš? Zašto, makar onako iz čiste zafrkancije, nisu rekli da će posaditi nova, još starija stabla? Dobro, nisu baš trebali tako vučurevićevski, ali da su najavili da će posaditi nova stabla ja bih im, evo, povjerovao.
Međutim, nije baš da smo zaslužili bolje ulagače. Jer, manje ili više doslovce, kuka i motika digla se u Mokošici kad je gradska vlast s ulaza u naselje namjeravala ukloniti grafite koji prikazuju grbove gardijskih brigada. Spor je opet negdje u tumačenju pojma – ukloniti, ali nije bilo malo onih koji su i javno rekli da su grafite s grbovima spremni životom braniti.
Dobro je da do toga nije došlo. Ali za razliku od ratničkih murala za koje smo spremni jedan drugome oko izvaditi, za stabla u Uvali nitko nije spreman ni noge protegnuti. Na najavljenu šetnju za posječena stabla u Uvali pojavilo se jedva desetak ljudi. Tko je stoljetnim stablima kriv što ne nose oznaku gardijskih brigada.