'Svjestan sam da ću široj publici više biti poznat po sapunicama'

Dubrovački glumac zagrebačke adrese, prije četiri godine prvi put se uhvatio u koštac s režijom i to opernog totalnog teatra. Rizik se isplatio, jer u kratkom je vremenu Robert Bošković (40) izgradio samosvojan redateljski rukopis. Njegovi projekti redom osvajaju nagrade. U HNK Osijek baš kuje jedan od željeznih naslova, Verdijeva “Trubadura” (premijera 25. studenog), s naglaskom na sudbine progonjenih i izopćenih, piše jutarnji.hr.

Vaš slučaj me donekle podsjeća na put vaše slavne prezimenjakinje, velike srpske glumice Tanje Bošković...
- Ha, ha, događa se da me spajaju s njom...

Razmjerno dugo otpisivali su je kao starletu, ne priznajući joj raskošni glumački talent. Tako i vas šira javnost ponajviše percipira po stažu u sapunicama.
- Da, najviše zbog toga što sam pet godina snimao serije tog žanra. Igrao sam u nekoliko tada najpoznatijih serija, normalno je da ću široj publici više biti poznat po sapunici preko koje sam svaki dan nekome u domu par sati... Međutim, ja sam nekako među zadnjim glumcima koji su imali sreću i priliku graditi kazališni zanat, za razliku od ovih današnjih klinaca kad u jednu godinu izađe šezdeset glumaca u zemlji. Jednostavno za neku ulogu u bilo kojem gradu na audiciju dođe i petnaestak glumaca. Tako da kad sam ja počeo režirati, imao sam iza sebe otprilike četrdeset predstava i pet godina snimanja.

Što su vas sapunice naučile, tu se ipak drila disciplina?
- Joj, to je naporan život, i jedan je od razloga što sam se prestao time baviti. Radi se četrnaest sati dnevno, pritom imaš toliku količinu teksta koju moraš navečer, nakon snimanja, zadnjim snagama učiti za sutradan, dižeš se u pet da bi u šest bio u studiju... To je mašinerija u kojoj nemaš puno prostora graditi ulogu u smislu karaktera, ali to je dobro iskustvo u kojem se drilaš, učiš što je kadar, što je repeticija, kako ući u svjetlo, kako čuvati energiju da bi mogao izdržati cijeli dan. Tako da je to dragocjena praksa.

Kako je došlo do redateljskog brejka u vašim umjetničkim izazovima?
- Da, to jest bila neka prekretnica. Mene su 2013. pozvali na Dubrovačke ljetne igre, prije svega da u projektu Mozartove opere “Cosi fan tutte” budem acting coach i asistent redateljici Sally Burgess. Dogodila se situacija da je redateljica drugačije režirala nego što je bio produkcijski cilj. I onda je produkcija Igara, zajedno sa stranim producentima, odlučila da nas dvoje to potpišemo kao korežiju. Htjeli su da to bude puno razigranije, puno “glumačkije” u izrazu... Tako da su me bacili u žrvanj. Sat vremena sam promišljao i pristao sam. Bila je to ogromna odgovornost da se ja glumac potpišem kao redatelj opere. Inače, imao sam profesionalno iskustvo igranja u predstavama glazbenog žanra, moja prva takva uloga je bila u mjuziklu “Jesus Christ Superstar” s Vladom Štefančićem, u Komediji sam četiri godine igrao uglavnom u glazbenim produkcijama, ali opera je nešto posve drugo. Tako da je to bilo, kako se kaže, prvo pa muško, ha, ha... Na kraju je predstava genijalno prošla, dobila je i nagrade, Nikolina Pinko, recimo. Ispada da su sve opere koje sam režirao dobile nagradu, ha, ha...

Vjerujem da iz vlastitog glumačkog bića crpite performersku dramaturgiju jake dramske geste koju provodite u opernoj režiji, bez nasilne modernizacije.
- Tako je. Baš smo maestro Filip Pavišić i ja razgovarali da je, recimo, njemačka opera otišla u jednu krajnost, masakriraju bit komada kako bi se modernistička režija istaknula kao primarna. Prvo i osnovno su pjevači. Ako si dobar redatelj svoju režiju ćeš provesti tako da se njihovo pjevanje i gluma s tvojom režijom spoje jednim nenasiljem. U “Trubaduru” sam u režijskom smislu baš otišao u žestoku dramu, ali mi u ova dva mjeseca nismo imali niti jednu napetu situaciju. U jednom trenutku se pedeset ljudi mačuje na sceni. Solisti se bore i pjevaju. Inače, ja sam radnju sažeo u 48 sati, koja u originalu pokriva osam, devet mjeseci...

“Trubadur“ ima dosta dramaturških nezgrapnosti.
- Jao, da. Jako volim tu operu, ali od prvog dana sam govorio da bi trebalo scenaristima sapunica dati predložak “Trubadura” i to bi tako dobra sapunica bila, u 290 nastavaka, ha, ha... I dramaturginja Ana Tonković-Dolenčić, od koje imam veliku potporu, kao i od njenog supruga Kreše Dolenčića od kojeg sam puno naučio, rekla mi je jednom prigodom da bi se studentima dramaturgije trebalo za prijemni dati da razrade liberto “Trubadura” i posve je u pravu. Jer, tko je tu bacio dijete u vatru, čije je to dijete, koji brat, koji otac, tko je Azucena...? Dok sam ja to sve otprtljao, ajme! Uveo sam novi lik Azucenine majke, spojio sam neke radnje da bih dobio kontinuitet od 48 sati, tako da je na kraju ta zamršenost meni dala materijala za bolju režiju.

U predstavi se referirate na izbjeglički egzodus. Inače vas i u umjetničkom i društvenom smislu jako bole ti drugi, slabi i izopćeni?
- Istina je. Ja sam i etničku odrednicu Cigani koja je u originalu, promijenio u Rome, jer mislim da se danas ta riječ često vrlo loše tumači, u pogrdnom smislu. Mislim da nema potrebe, pogotovo u kazalištu, davati nekome prostor za bilo kakve ružne primisli. Osim toga, dok sam proučavao materijale za “Trubadura”, našao sam informaciju da se prvi put u libretu pojavila dramaturgija neke manjine, do tada se ni jedna opera nije bavila problemima neke manjinske skupine. Inače, kad god mogu nekako pomoći onima kojima je pomoć potrebna, to nastojim i učiniti. Ovdje sam dao naglasak cijeloj toj dramaturgiji ugnjetavanja Roma. Čija je sudbina vrlo slična ovome što se danas događa.