Zaposlenica Dubrovačkih muzeja Julijana Antić Brautović prošlog je tjedna na Dubrovačkom sveučilištu okončala poslijediplomski studij "Povijest stanovništva" obranom doktorskog rada pod intrigantnim naslovom "Prevlaka i istočni dio Konavala u pregovorima o razmjeni teritorija između Hrvatske, Bosne i Hercegovine i SRJ od 1992. do 1996. godine". Mentor je bio Stjepan Ćosić, a rad je obranjen pred komisijom kojom je predsjedao povjesničar i bivši liberal Ivo Banac. S autoricom smo razgovarali o ovoj intrigantnoj temi.
Jesu li Prevlaka i istočni dio Konavala bili u igri za razmjenu teritorija?
– Da. I to u vrlo ozbiljnoj igri, odnosno pune četiri godine se pregovaralo o razmjeni toga teritorija, čiji se opseg mijenjao ovisno o tijeku mirovnih pregovora u BiH. U praksi, to je značilo hrvatsko odricanje ili samo od vrha rta Oštro na Prevlaci, što je tražila Crna Gora, koja je tada sa Srbijom bila udružena u Saveznu Republiku Jugoslaviju, ili područja od rta Oštro do Molunta, što je trebao biti izlaz na more Republici Srpskoj, pa čak do Popovića, gdje su Muslimani trebali dobiti izlaz na more. Da bi bilo jasnije, Molunat je udaljen osam kilometara od vrha Prevlake, a Popovići 20 kilometara. U zamjenu za dio Prevlake i općine Konavle, hrvatski državni vrh na čelu s Franjom Tuđmanom tražio je da Neum pripadne hrvatskoj republici u Bosni i Hercegovini, zatim sporazum o normalizaciji odnosa između Hrvatske i SR Jugoslavije, što je značilo međusobno priznanje u međunarodno priznatim granicama, odnosno uspostavu hrvatskog pravnog poretka na tada okupiranim područjima u Hrvatskoj te, konačno, dio teritorija u dubrovačkom zaleđu. Tuđman je mislio da će osigurati Dubrovnik bude li kontrolirao zaleđe, vjerovao je da je s hrvatske pozicije bitno imati kontinuitet terena i smatrao je svako cijepanje terena na Neumu velikosrpskom politikom koja želi odvojiti Dubrovnik od ostatka Hrvatske. Konačno, vjerovao je da se, riješi li srpsko pitanje u Hrvatskoj, vrlo lako pred hrvatskom javnošću može braniti odricanje od Prevlake. Pa on u jednom trenutku kaže: "Tamo nema takoreć ni koza, a kamoli ljudi." Drugi put, on i suradnici kažu da na prostoru Mikulića živi 665 ljudi.
Kako je sve počelo?
– Još 12. listopada 1991. godine, kada je Crna Gora poslala pismo Saboru u kojem traži pregovore o novom razgraničenju. Potom Hrvatska održava bilateralne sastanke o ovoj temi na kojima crnogorsku stranu predvodi Risto Vukčević, predsjednik Skupštine, dok su s hrvatske strane sudjelovali Franjo Tuđman, Hrvoje Šarinić, Zvonimir Šeparović, Hrvoje Kačić, Zvonimir Turk... Zanimljivo je da je sa sastanka održanog krajem listopada 1991. godine Kačić poručio kako je Prevlaka dio paketa rješenja. Nekoliko mjeseci kasnije, nakon poznatog dogovora Radovana Karadžića i Mate Bobana u Grazu, crnogorski lider Momir Bulatović kaže da je Hrvatska zainteresirana za neke dijelove teritorija u zaleđu Dubrovnika i da će se u tom smjeru razvijati pregovori, pa se čini kao da su Hrvatska i Crna Gora već nešto dogovorile. Sintagma paket rješenja, odnosno cjelovito rješenje, protezat će se tijekom svih pregovora o razmjeni teritorija na krajnjem hrvatskom jugu.
Tko je uopće sudjelovao u tim razgovorima?
– Sve strane. Pitanje razmjene teritorija bilo je dio mirovnih pregovora o BiH. Pokušavalo se naći mirovno rješenje koje bi svima osiguralo pristup moru, a lord David Owen pokušavao je nekako doći do rješenja.
Bez fige u džepu
Osim inicijalnih razgovora s Crnom Gorom, razmjena teritorija bila je tema pune četiri godine, i to, ako se ne varam, između tadašnje Jugoslavije, koju su činile Srbija i Crna Gora, Bosne i Hercegovine te Hrvatske.
– Da. Ti razgovori traju od listopada 1991. godine pa sve do mirovne konferencije u Daytonu. I čak Tuđman u poslanici 17. prosinca 1995. usred Daytona govori da je postavljeno pitanje samog vrha Prevlake.
Hrvatsko vodstvo, odnosno Franjo Tuđman, bilo je spremno odreći se dijela Konavala i vrha Prevlake?
– Bez sumnje.
Kakav je bio Tuđmanov stav prema razmjeni teritorija? Je li u tome sudjelovao rado ili s figom u džepu?
– Ne mislim da se radilo o figi u džepu, smatrao je da mu je to povoljnije. I to ne samo na javnim sjednicama i pregovorima, nego je o tome govorio i na sjednicama Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti, u intimnijim druženjima. Nema šanse da je mislio nešto drugo.
U Hrvatskoj se, naročito nakon nedavne haaške presude vođama bosanskohercegovačkih Hrvata, često negira Tuđmanovo sudjelovanje u podjeli Bosne i Hercegovine.
– Plana o podjeli Bosne je bilo i Bosna je na kraju podijeljena. Plana je bilo na svim stranama. Svako mirovno rješenje za Bosnu, počevši od Carrington-Cutileirova plana, do svakog sljedećeg, čak i Vance-Owenova plana, koji nije uključivao etničke jedinice, ali je uključivao deset provincija, koje, doduše, nisu imale etničke nazive, ali se znalo kojoj etničkoj zajednici pripadaju. Svako je rješenje do Daytona bilo podjela Bosne. I u Daytonu je Bosna podijeljena, ali na dva dijela, ne na tri. Znači, nema govora o tome da netko nije htio dijeliti Bosnu i to su svi radili, samo što mislim da Tuđman i Milošević nisu sve mogli dogovoriti u Karađorđevu.
Mogli su se dogovoriti o zajedničkom cilju?
– Da. Ne mislim da su njihove politike bile različite, bile su dosta slične, ali nisu mogli razgraničiti svoje interese u BiH i svoje interese u Hrvatskoj. Uostalom, Franjo Tuđman je javno govorio da BiH može biti konfederalizirana ili podijeljena, da trećeg rješenja nema.
Što se nudilo bosanskohercegovačkim pregovaračima?
– Muslimanima, a ja govorim Muslimani jer se naziv Bošnjaci za bosanske muslimane službeno koristi od 1994. godine, nudile su se različite opcije izlaza na more u zamjenu za Neum. Nuđen im je koridor od područja oko Stoca, koje je 1992. godine kontrolirala Armija BiH, do Konavala, no smatrali su to preskupim rješenjem koje bi ih koštalo milijardu i pol dolara. Zapravo, Alija Izetbegović je cijelo vrijeme inzistirao na Neumu jer je smatrao da je to suvereni teritorij u njegovoj državi, a Tuđmanu je svako rješenje bilo bolje od cijepanja hrvatskog državnog teritorija kod Neuma. On je Neum smatrao hrvatskim državnim teritorijem, njemu su Hrvati u Bosni i Hercegovini bili isto što i Hrvati u Hrvatskoj. Onda je Muslimanima ponudio drugo rješenje – pristup moru na poluotoku Pelješcu, preko puta luke Ploče. Taj je pristup moru za Muslimane uključivao i 99-godišnji najam postrojenja u luci Ploče. Zapravo, svi su prijedlozi uključivali i 99-godišnji najam lučkih postrojenja u luci Ploče. Dakle, riječ je o pristupu preko puta luke Ploče u dužini od sedam kilometara, na samom vrhu poluotoka Pelješca, istočno od Lovišta i sjeverno od Vignja, prema Trpnju, kilometar širine. Nudilo se da se tu naprave nekakvi turistički kompleksi. Međutim, Izetbegović nije pristao.
Izetbegović nije pristajao
Vratimo se Tuđmanu i Miloševiću. Jesu li izravno pregovarali o razmjeni teritorija?
– Franjo Tuđman i Slobodan Milošević su ozbiljno razgovarali o tome. Postoji pismo od 26. lipnja 1993., kad lord Owen Tuđmanu predlaže razmjenu teritorija u kojoj bi se Hrvati odrekli dijela BiH iznad Brčkog, u sklopu rješenja kojim bi se Muslimanima osigurala država od Save do mora, a zauzvrat bi dobili dio dubrovačkog zaleđa u BiH. Tuđman kaže da ne dolazi u obzir i dodaje kako ima srpsko-crnogorsku ponudu da dobije dubrovačko zaleđe u zamjenu za vrh Prevlake i da se o tome može razgovarati iz sigurnosnih razloga za Dubrovnik. Očito je da su on i Milošević razgovarali o tome. Što se tiče muslimanskog izlaza na Konavle, to je bio prijedlog međunarodne zajednice koji je hrvatska politika modificirala pa ga je smanjila na izlaz kod Molunta, iako Hrvoje Šarinić tvrdi da je Hrvatska u tom trenutku bila spremna ustupiti teritorij do Mikulića. I da je to bio maksimum na koji su bili spremni pristati, dakle, da teritorij do Mikulića podijele Muslimani i bosanski Srbi. Mikulići su na pola puta između Popovića i Molunta, znači u istočnom dijelu Konavala.
Spominjete zaleđe Dubrovnika. O kojem je području točno riječ?
– Nije se konkretno govorilo o tome, nego da teritorij koji će Hrvatska tu dobiti ovisi o drugim ustupcima u BiH. Znalo se reći da će dobiti 48 kilometara četvornih, govorilo se u postocima. Kontaktna je skupina, na primjer, govorila kako će Hrvatska na Prevlaci dati 0,05 posto teritorija, a zauzvrat će dobiti 0,2 posto teritorija u dubrovačkom zaleđu. To su jedini termini s kojima se baratalo, a tek bi se potom utvrdilo o kojem je teritoriju riječ.
Osim Tuđmana, tko je s hrvatske strane sudjelovao u trgovanju teritorijem?
– Kako kada. Imamo tu puno ljudi. Jure Radić, Gojko Šušak, svi premijeri, Krešimir Kašpar, pročelnik predsjednikova vojnog kabineta, s kojim se konkretno razgovara o kartama. S Tuđmanom vrlo blisko surađuje Mate Granić, čovjek od povjerenja mu je Miomir Žužul, koji ga podržava, a sve se dogovara s hrvatskim vodstvom u BiH, Matom Bobanom, Milom Akmadžićem. Prevlaka i istočni dio Konavala služe za raskusuravanje interesa u BiH. Inače, Tuđman je računao da hrvatska republika u BiH može biti jedino konfederalno povezana s ostalim etničkim republikama u BiH. I to je zapravo bilo prvo hrvatsko rješenje: konfederacija, s tim da je Tuđman smatrao kako je, čak i ako Srbi odu, u hrvatskom interesu najprije napraviti konfederaciju s muslimanskom jedinicom, a onda sve to konfederirati s Hrvatskom. I to je smatrao zaštitom Hrvatske.
Uglavnom, svi iz državnog vodstva bili su uključeni u te razgovore?
– Cijelo hrvatsko vrhovništvo je znalo o čemu se razgovara. Samo nije Tuđman baš bio tip koji je previše slušao što drugi ljudi misle. On je mislio da najbolje poznaje povijesne silnice, kako je volio reći, i da mu ostali nisu dorasli.
Zašto se, po vašemu mišljenju, odustalo od predaje Prevlake?
– Kao prvo, Izetbegović nije pristajao na razmjene teritorija. Osim toga, tu su i zbivanja u Daytonu. Tuđman je izbivao s tamošnje konferencije jer su u Hrvatskoj bili izbori. Od 21 dana konferencije, u Daytonu je bio svega deset dana. Mate Granić je vodio pregovarački tim i sporazum o razmjeni Prevlake nije potpisao. Momir Bulatović tvrdi da je Granić to odradio s Amerikancima, s Richardom Holbrookeom. Čini mi se da je netko Amerikance upozorio da bi predaja Prevlake tadašnjoj Jugoslaviji značila mogućnost ruskog iskrcavanja u Bokokotorskom zaljevu. I da zbog interesa NATO-a taj sporazum nije potpisan s Jugoslavijom. Poslije je i Tuđman govorio da je svojim prijateljima Amerikancima rekao kako to više nije samo hrvatska stvar, nego pitanje pozicije NATO-a.
Originalne mape
Pitanje Prevlake do danas nije riješeno.– Točno. Nakon Međunarodne konferencije o Jugoslaviji 1992. godine, JNA se povlači s Prevlake, ona se demilitarizira, ali se kaže da će se konačno rješenje donijeti naknadno. I 1993. godine, uz prijedlog unije triju republika u BiH, javlja se dodatno pitanje muslimanskog izlaska na more. To traje do Daytona, tj. do siječnja 1996. godine. Nakon toga Hrvatska više ne pregovara. Inače, Protokol o privremenom režimu na južnoj granici između Hrvatske i Jugoslavije potpisan je tek 2002. godine. On je još uvijek na snazi i izrazito je nepovoljan za Hrvatsku. Prvo, zato što hrvatsku kontrolu teritorija na Prevlaci karakterizira kao privremenu jurisdikciju, a u samom moru u Bokokotorskom zaljevu je razgraničenje takvo da površina odstupanja od granice po sredini zalazi vrlo duboko na hrvatsku stranu. Hrvatska je izgubila 52 i nešto kilometra četvorna u teritorijalnomu moru, a u epikontinentalnom još dodatna 43 četvorna kilometra. Problematično je što će ovaj sporazum biti na snazi dok se Hrvatska i Crna Gora ne dogovore nešto drugo, a Hrvatska ga je potpisala da bi se riješila UN-a koji je bio dolje deset godina. Crnogorci tvrde da razgraničenje na Prevlaci nikad nije provedeno s obzirom da općina Dubrovnik i Herceg Novi nisu povukli graničnu liniju. Dubrovnik nije osamdesetih htio pristati na to, tvrdio je da to nije u njegovoj nadležnosti, nego u republičkoj. Tek ćemo vidjeti što će s tim biti.
U doktoratu koristite mape. Čije su, kako ste došli do njih?
– To su originalne mape iz arhiva Davida Owena. Ima ih šest, na njima je radila ekipa Davida Owena uz pomoć Britanaca, Francuza i Rusa. Owen je smatrao da se ne može postići rješenje jugoslavenske krize ako se ne uključe sitne, ograničene razmjene teritorija. Karte su prijedlozi međunarodne zajednice.
Priča o razmjeni hrvatskog teritorija nije se često spominjala.
– Nevjerojatno je da se nitko time nije bavio, jer ovo je jedini dio teritorija o čijoj se razmjeni ozbiljno pregovaralo. Tuđman je nekoliko puta izlazio u javnost i 1993. i 1995. s tvrdnjom da postoje prijedlozi i mogućnosti da Hrvatska pregovara o teritoriju. I to bi pobudilo pažnju javnosti, oporba je reagirala, čak je i općina Konavle 1993. tražila službeno objašnjenje o čemu se radi. Svaki put je službeno objašnjenje iz Ureda predsjednika ili Vlade RH glasilo da Hrvatska ne razgovara ni o jednom dijelu svoga teritorija, ali sam je Tuđman rekao da se razgovara. Zapravo, to se negdje u javnosti znalo, lebdjelo je u međuprostoru, ali dosad nitko nije uzeo pa pogledao zapisnike, dokumente, vidio da se na tome stvarno radilo ozbiljno.
Vaš doktorat je imao neobičnu reklamu prije četiri godine, kad vam je Vlada Zorana Milanovića odbila pristup Tuđmanovu arhivu. Koliko vam je to otežalo rad?
– U trenutku kad sam tražila pristup, već mi je bio dostupan arhiv lorda Davida Owena. Uglavnom sam posjedovala dokumentaciju i htjela sam je komparirati s Tuđmanovim arhivom, jer sam mislila da bi dodatni dokumenti mogli rasvijetliti motive i ulogu međunarodne zajednice. Jako bih voljela dobiti pristup ili da netko drugi dobije pristup Tuđmanovu arhivu pa da pogledam i kompariram. Ne mislim da bi se nešto bitno promijenilo, ali bi svakako dodatno rasvijetlilo i motive i ulogu, i to, čini mi se, više međunarodne zajednice, nego Franje Tuđmana, za kojeg više-manje znamo što je radio. Mislim da je velika pogreška što mi nije pružena prilika, pogotovo što je istodobno pristup arhivu dopušten nekim drugim znanstvenicima, poput Ante Nazora, ili odvjetnicima optuženih za ratne zločine u Haagu. Nešto je državna tajna ili nije. Klasificirano je ili nije. Ne može nekome biti dostupno, a nekome ne.
Owenov arhiv
Kako komentirate odbijenicu?– Zahtjev sam dala Državnom arhivu, a oni su dužni zatražiti odobrenje od Vlade. Vlada mi na zatvorenoj sjednici, na temelju mišljenja nečeg što se zove Povjerenstvo za davanje mišljenja Vladi Republike Hrvatske, uskraćuje odobrenje za uvid u arhiv Franje Tuđmana. U obrazloženju stoji da, na temelju ostvarenog uvida u traženu dokumentaciju i obavljenog razgovora s podnositeljem zahtjeva, Povjerenstvo Vladi dostavlja mišljenje da se zahtjev odbije jer se odnosi na klasificirane dokumente, tj. tajne podatke. Razgovor sa mnom nije obavljen, osim ako se razgovorom ne smatra nešto što sam razgovarala s poznanicima i prijateljima na kavi. Vjerojatno im se nije svidjela tema.
Kako ste došli do Owenova arhiva?
– Službeno. On je uzeo arhiv Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji i prethodne Mirovne konferencije o Jugoslaviji, a tko mu je to dao, ne pitajte me, i kao svoj privatni arhiv dao ga Sveučilištu u Liverpoolu. Sveučilištu se također podnosi zahtjev, ali svaki mora odobriti Owen. Na moj zahtjev Owen nije odobrio pristup. Onda je moj suprug tražio pristup i odobreno mu je, pa sam s njim ušla u arhiv. Tamo je ogroman broj kutija koje nikad nisu otvorene; imaš olovku, papir, sve je pod videonadzorom, možeš ukupno kopirati 50 stranica, a radiš na tri bilijuna stranica. Biraš po instinktu. I kad se sve to kopira, onda se dokumentacija šalje Owenu, koji svaki dokument mora parafirati da bi odobrio njegovo korištenje.
Na koncu, je li ironično što je baš u Konavlima prije nekoliko godina otkriven spomenik Tuđmanu?
– Da, ironično je. Tuđman je vrlo ozbiljno razmišljao o razmjeni Konavala. Sam Luka Korda je svjedočio o tome, čak se posvadio s Tuđmanom kad je ovaj htio dati Prevlaku. Nije da se to ne zna, ali možda su procijenili da je Tuđmanova uloga bila korisnija nego štetnija, ne znam.