Bilo je blizu ponoć. Stajao je sa strane, pored kapije ulaza u hram vaterpola. Čekao je s Anđelom Šetkom, Andro Bušljom i fizoterapeutom Damirom Luketićem prijevoz do hotela.
- Ostavili su nas. Nismo im valjali pa ćemo izgleda pješke odavde – 'ispalio' je na prvu Luka Lončar. Nasmijao se. Mobitel mu je bio u ruci. Piše li ga piše Luka.
- Odgovaram na čestitke. Puno ih je i dok odgovaram sve više postajem svjestan kako smo napravili veliku stvar. Kad je utakmica završila, 'letio' sam, kao i svi drugi. Slavio. Prvi smo. U tom trenutku ne razmišljaš: 'Pa mi smo dobili jednu fantastičnu reprezentaciju na njenom terenu, koju je nosilo sedam, osam tisuća ljudi'. Da, sad, dok čekam prijevoz, nas troje smo bili na doping kontroli, kad sam uhvatio vremena da mogu zahvaliti na čestitkama, koje sam dobio, kad čitam te poruke, kad se osvrnem na pobjedu, ovo je čudo što smo napravili nas trinaest sa stručnim stožerom.
Zastao je na trenutak. Stigla je nova poruka.
- Tražit ću godišnji samo da odgovorim na poruke. Hahaha.. Nemojte zaboravit napisat kako nismo bili sami. Bilo je i hrvatskih navijača. Hvala im. Ne znam kako su uspjeli s obzirom na sve doći do ulaznice, ali hvala im što su uspjeli doći do ulaznice te nam pružili podršku. Baš im hvala.
- Velika pobjeda u finalu, ali i do finala je sve bilo sjajno – nastavio je dalje Lončar.
Ide ga u hramu vaterpola. Prošle godine s Jugom je osvojio naslov klupskog prvaka Europe. Sad s reprezentacijom naslov svjetskog prvaka. Njegov najveći uspjeh. Njegovo prvo zlato.
- Da, to su moja dva najveća trofeja, klupski i s reprezentacijom, i oba sam osvojio u srcu Budimpešte, u zemlji vaterpola, na ovom kultnom bazenu. Ne izgubiti na ta oba velika turnira niti jednu utakmicu u hramu vaterpola. Ma, čudo. Baš čudo. Ha, šteta što i ove godine Final Six Eurolige nije bio na otvorenom, ovdje na Margaritinom otoku, već u zatvorenom bazenu, Duna Areni. Ha, da, baš šteta s obzirom kako nas ide ove zadnje dvije godine na ovom bazenu. Međutim, nije do bazena. Vjerujte mi, već zbog ove sjajne ekipe. Čestitam suigračima. Bili su fantastični. Pokazali smo karakter. Vjerovali smo u svakoj utakmici u pobjedu. Uvijek je iskočio netko. Naravno, Sandro Sukno malo više, ali on je takav, kapetan i pravi vođa.
Iskočio je i Luka Lončar. Već nakon druge utakmice smo napisali da si…
- …u formi?
Ha, da. U formi!
- Hvala. Netko mi je rekao kako sam u najboljom momčadi prvenstva.
Da, i to izabran za najboljeg centra prvenstva.
- Uf, lijepo.
Najbolji centar i prvi po prigovorima - dodajemo. Isključili su ga zbog prigovora protiv Rusije, pa protiv Italije. Srećom, neko 'ludo' pravilo FINA-e. Ako nisi udario nikoga, već si isključen zbog 'ugodnog razgovora sa sucima', možeš igrat iduću utakmicu.
- Znaš što mi je rekao Mišić, crnogorski reprezentativac? Rekao je: pa i imaš više crvenih kartona od Gennara Gattusa. Hahaha… Šalu na stranu.
Ha, pa nije nikome bilo za šalu kad je dobio drugi put na prvenstvu crveni karton. Mislili smo kako nećeš moći igrati protiv Srbije u polufinalu.
- Znam, svi su poludjeli. I Tucak mi je svašta rekao, ali dobro je na kraju ispalo.
Za Hrvatsku da, ali ne za Srbiju. Luka je bio sjajan u polufinalu. Sjajan i prije polufinala, a i poslije – u finalu. Potvrđuje to nagrada – najbolji centar prvenstva!
- Ne, ne, ovo oko vrata (pokazuje Luka u tom trenutku zlatnu medalju, koja je i nekoliko sati nakon proglašenja, kad su se i ugasila svjetla u hramu vaterpola, i dalje visjela oko njegovog vrata) je najveće zadovoljstvo. Individualna priznanja su u drugom planu. Svaki igrač na ovom turniru bi sve dao za zlato. Znaš, onaj trenutak kad je došao na nas red da se popnemo na pobjedničko postolje. Bio je to korak u koji je uloženo 20 godina rada. U tom koraku su dvije trećine moga života. Bila je to nagrada, tj. naplatio sam sve što sam radio i trudio se. I ovo mi sad (opet je pokazao zlatnu medalju) ne može nitko oduzeti. Moj prijatelj Damir Burić, naš Bura, poslao mi je poruku prije utakmice sa Srbijom. Napisao je: 'Još dva koraka do besmrtnosti'. Evo, postao sam besmrtan skupa sa svoje dvanaestoro braće, Tuckom, cijelim stožerom… Ostat ćemo zapisani u povijesti da smo 2017. bili prvaci svijeta! Sjajno!
Sve smo to mi uspjeli!
Imali smo najteži put. Četvrtfinale protiv Italije, polufinale protiv Srbije te finale protiv Mađarske, domaćina. Za mene su podjednako teške bile polufinale protiv Srbije i finale protiv Mađarske. Srbiji nismo dozvolili da se odvoji. Na kraju smo smogli snage za onakvu završnicu i preokret. U finalu smo igrali protiv trinaest najboljih Mađara i 7,8 tisuća ljudi koji su ih podržavali, nosili. I kad smo sve to uspjeli, zasluženo smo najbolja momčad na svijetu.