Press centar stadiona u Cardiffu bio je pun k’o šipak u subotu, 3. lipnja, na dan velikog finala nogometne Lige prvaka (Real Madrid – Juventus). U tom ‘moru’ bio je i Miho Dobrašin, 35-godišnjak, koji već pet godina živi i radi u Madridu. Prati Real Madrid i Atlético Madrid. Dopisnik je HINA-e, Sportskih novosti, piše povremeno i za Globus.
Njegov pokojni otac je iz Ljute. Ime je dobio po djedu Konavljaninu. Pozna dobro prilike u divu sa Santiago Bernabea.
- U Španjolskoj kad kažeš Real misli se na Real Sociedad, dok za Real Madrid kažu Madrid. Netko doda El Madrid – istaknuo je Dobrašin, koji je ušao u povijest stadiona Vicente Calderón u Madridu.
- Igrom slučaja bio sam posljednji novinar koji je napustio stadion nakon posljednje utakmice što je odigrana na kultnom stadionu koji će se rušiti. Ha, ne zna se tko je bio prvi novinar koji je ušao prije 50 godina na stadion, kad je Atlético Madrid počeo igrati na Vicente Calderónu, koji se nalazi malo južnije od samog centra Madrida. Ali, zna se tko je bio zadnji.
Ukratko, Atlético Madrid je igrao oproštajnu utakmicu protiv legendi svjetskog nogometa među kojima je bio i naš Zvonimir Boban.
- Tu večer sam poput ostalih novinara pratio utakmicu, uzimao nakon utakmice izjave te sam ostao posljednji raditi u prostoru predviđenom za novinare. Negdje oko ponoći, kako nikoga više nije bilo osim mene, lijepo su me zamolili da je vrijeme za odlazak. Taman sam bio pred završetkom posla. Nakon pet minuta, kad sam sve poslao, dakle, kad sam zaključio posao, zahvalio sam im se što su me pričekali te sam izašao. Oni su nakon toga zaključali vrata i tim činom je stadion otišao u povijest jer se na stadionu neće više igrati niti jedna nogometna utakmica. Na kraju je ispala ta zgoda da sam igrom slučaja posljednji izašao sa stadiona nakon čega su mi u klubu rekli kako će zabilježiti da je hrvatski novinar bio posljednji novinar koji je napustio stadion nakon posljednje utakmice odigrane na njemu.
Nisu svi zadovoljni što će Vicente Calderón uskoro biti srušen, a klub preseliti na novi stadion.
- Stadion Vicente Calderón ima veliku važnost u Madridu. On je jedan od simbola grada. Da, domaći navijači su vrlo teško prihvatili odluku da se više neće dolaziti te gledati utakmice svog Atlética na stadionu Vicente Calderón. Posljednjih pet godina sam gotovo svaki drugi vikend bio na stadionu, točnije, na svim domaćim utakmicama Atlético Madrida, što u domaćem prvenstvu, što u kup natjecanjima te Ligi prvaka. Na neki način sam se i sam prilično emotivno vezao za taj stadion. S njegove središnje tribine se vidi katedrala, kraljevska palača, ispod tribine protječe rijeka. Za razliku od modernih i novih stadiona, koji se grade na periferijama gradova, ovo je bio jedan od rijetkih velebnih stadiona, koji se nalazi u samom središtu grada. Podsjeća na ovaj u Cardiffu, gdje smo sad, i gdje se igra finale ovogodišnje Lige prvaka. Isto je napravljen uz rijeku, u samom središtu grada. Na Kultnom mjestu. Vicente Calderón je imao draž, odličan ambijent. Španjolski mediji su puno pisali o samom stadionu, igrači su, neki sa suzama u očima, su se oprostili od njega.
Miho ima priliku svako tri, četiri dana pratiti velike nogometne utakmice. Ako nije bio na Vicente Calderónu i uz Atlético Madrid, jest na Santiago Bernabeu prateći Real Madrid.
- U Španjolskoj ljudi žive s nogometom. Zanimljivo je da i žene prate nogomet. Imao sam često slučaj, prateći neke reportaže, da mi je žena održala lekciju iz nogometne taktike. Ako nisu na stadionu, onda su ispred televizije ili slušaju prijenose utakmica putem radija u autu, taksiju, kombiju, autobusu… Nogomet se živi. Atmosfera je odlična na svim utakmicama. Igrači su velike zvijezde. Hrvatski igrači također.
Je li moguće sresti Ronalda na ‘Stradunu’?
- Svi se to pitaju. Meni se čini sad kad je Real Madrid osvojio naslov prvaka Španjolske, kako su igrači jedva dočekali da dođu na proslavu u centar Madrida. Real Madrid ima proslavu na trgu Cibeles, ispred Gradske vijećnice. Cibeles je rimska božica plodnosti. Za mnoge igrače je to prvi put da slobodno dođu na to mjesto i pogledaju ga. Velika je navala na igrače kad ulaze i izlaze sa stadiona, tisuće ljudi ih čeka da ih vide kad dolaze ili odlaze u svojim autima. Sresti igrača da u šetnji gradom je nemoguće. Jednostavno su nedodirljivi.
I dok velika većina novinara ima priliku razgovarati s najboljim nogometašima svijeta na finalima Lige prvaka, završnici europskog ili svjetskog prvenstva, ti to imaš ponekad i dva do tri puta tjedno prateći Atlético Madrid i Real Madrid.
- Međutim, ni tada nije lako doći do izjave. Igrače čeka veliki broj novinara. Zatim, zadnjih godine svi ti veliki klubovi su se pretvorili u sportske kompanije, nisu to više oni iskonski sportski klubovi koji su bliski narodu, navijačima. Prilično su se zatvorili. Izjave igrača su kontrolirane od strane klubova. U prvenstvu nakon utakmice izađu po dvojica igrača. Novinari ne znaju tko će izaći, i to je ta prilika kada se novinar može približiti te imati priliku pitati nešto. Opet i to je vrlo ograničeno. Novinarima daju 5 minuta, u jednom trenutku kažu: zadnje pitanje te oni koji su zaduženi za igrače, koji ih dovode pred novinare, potom ih povuku. Dakle, ni onima, koji su non stop na utakmicama, nije jednostavno doći do željene izjave kao što je prije bilo. Ima igrača koji ne žele pričati s novinarima.
Mario Mandžukić je jedan od tih, zar ne?
- Da, on je to istaknuo u nekoliko navrata. Sjećam se kad je došao u Atlético Madrid te rekao: ‘Došao sam ovdje igrati, a ne pričati’. U klubu nisu imali objašnjenje za tu njegovu odluku. Meni je kad je stigao dao intervju nakon kojeg je objasnio da on ne voli pričati za medije. Poslije, još jednom sam imao priliku, ali to je bila zanimljiva zgoda. Mario je postigao tri pogotka protiv Olympiacosa u Ligi prvaka, i u hodniku stadiona svi novinari su čekali njega. Mandžukić je samo prošao pored njih te na hrvatskom rekao kako on nema što reći. Nakon toga su me svi gledali i pitali što je rekao. Kada sam im prenio njegovu izjavu kako nema što reći, svi su ostali u čudu: ‘Kako nema što reći, pa postigao je tri pogotka!?’. Uglavnom, Mandžukić je nestao. Nakon pet minuta, dok smo mi novinari čekali druge aktere, glasnogovornik kluba je došao te rekao da ću kao jedini hrvatski novinar na utakmici imati priliku čuti što će reći Mandžukić. Odveo me u jedan izolirani prostor gdje je čekao novinar UEFA-e. Igrači imaju obvezu dati izjavu organizatoru natjecanja. Međutim, mene su zvali jer je Mandžukić odlučio pričati na hrvatskom. Novinar je bio iz Engleske. I tako, novinar pita na engleskom jeziku, ja ne prevodim pitanja jer Mandžukić razumije što ga je novinar pitao te odgovara, ali na hrvatskom pa sam ja prevodio novinaru UEFA-e s hrvatskog na engleski. Tako sam i ja dobio izjave, koje sam poslije preveo na španjolski te podijelio s ostalim kolegama, domaćim novinarima. Kad je novinar UEFA-e rekao kako nema više pitanja, tada se Mandžukić okrenuo prema meni te se nasmijao i upitao me: ‘Jesi li sad zadovoljan?’. Igrači imaju te svoje posebnosti. Koliko je meni poznato, Mandžukić itekako dobro zna pričati ne samo na engleskom, već i na njemačkom jeziku. Ukratko, to je Mario Mandžukić.
A Luka Modrić?
- Na početku, kad je stigao, bilo je to 2012., bio je puno pristupačniji. Međutim, moram spomenuti kako su svi ti igrači, kada dođu u tako velike klubove, a pogotovo oni najbolji, a to je Modrić, izloženi medijskom pritisku. Naravno, govorim sad u svoje ime, volio bih da mogu svaki put imati izjave naših igrača jer to u prvom redu očekuju naši čitatelji u Domovini. Naši košarkaši, rukometaši, malonogometaši, već tko je u Španjolskoj, su pristupačniji, ali, odmah da kažem kako se ne može mjeriti pritisak koji imaju nogometaši u odnosu na košarku, rukomet… Uglavnom, da se vratim na Modrića, on je jedan od rijetkih igrača, koji i ako ne želi dati taj put izjavu, uredno pozdravi sve. Ne okreće glavu.
Nikad nemoj prestati vjerovati
U Španjolsku sam stigao na poziv Sveučilišta, tamo sam bio na postdiplomskom te počeo, tj. nastavio i dalje raditi kao novinar jer sam to radio u Hrvatskoj. Bilo je to 2012. godine, dva mjeseca prije mog dolaska u Madrid, Luka Modrić je postao član Real Madrida. Ivano Balić je u to vrijeme igrao rukomet za Atlético Madrid. Prije nego sam stigao u Madrid pratio sam prije svega politiku i gospodarstvo, ali kako se Madrid u zadnje vrijeme pretvorio u glavni grad nogometa zbog Real Madrida i Atlético Madrida i kako su tu glavni naši igrači, tako sam postao prije svega sportski novinar. Baš kad sam stigao, tada su u Španjolskoj bili nemiri, i o tome sam najviše izvještavao tih prvih dana. Nakon dva, tri tjedna, zove urednik, i kaže: dobro je da pratiš što se događa na prosvjedima, ali ništa nova, sve se ponavlja. Javi se samo ako to eskalira, ukoliko bude sukoba. Naime, tada su zaredali prosvjedi svih sektora. Posljedice toga se osjećaju i danas. Visoka je stopa nezaposlenosti, ali ljudi ne gube optimizam. Nogomet je opet moćna stvar, koja okuplja ljude i koja širi optimizam. Eto, glavna poruka Atlético Madrida je: ‘Nikad nemoj prestati vjerovati!’ i tu su poruku svi, ne samo navijači Atlética, prihvatili kao životnu filozofiju... Opet kad uzmemo tu poruku i gledamo je samo kroz nogomet te klub, Atlético Madrid se radom i borbenošću od jednog gradskog kluba pretvorio u jednog europskog nogometnog diva.
Ispalo je slučajno, ali napravio sam razgovor s Ronaldom
Imao sam jednom priliku stati i razgovarati s Ronaldom. Ispalo je slučajno, ali bio je to trenutak kad se njemu nije žurilo, kada je bio sjajno raspoložen, a u prostoru gdje se može razgovarati s igračima nije bilo puno novinara, točnije, bilo nas je dvoje. I tako je stao i razgovarao s nama, odgovorio na sva naša pitanja te se na kraju razgovora srdačno pozdravio s nama i otišao. Zatim, predsjednika Florentina Péreza je teško vidjeti na Santiago Bernabéu, ali on zna biti na utakmicama košarkaša Real Madrida gdje ima običaj spustiti se do svlačionice. Na košarci nema puno novinara, kao na nogometu, i moguće ga je sresti u dvorani. Na nogometnom stadionu to je teško, gotovo nemoguće. Inače, klubovi ponekad organiziraju druženja s novinarima, tako i Real Madrid. To je kada žele nešto novo pokazati, predstaviti javnosti. Tada čelni ljudi kluba budu skupa s nama, budu uz vas, razgovarate o svemu i svačemu. Tada čak i oni postave vama pitanja – rekao je Dobrašin.
Svi znaju za Dubrovnik
Ante Tomić, Carmen Miloglav, Dario Marinović… To su samo neki od sportaša iz Dubrovnika za koje se zna u Španjolskoj. Tomić je, naravno, najpoznatiji. U Španjolskoj svi znaju za Dubrovnik. Dosta Španjolaca putuje u naš kraj. Broj španjolskih turista svake godine je veći za deset posto. Svatko malo me netko pita za Dubrovnik. Nadam se kako će španjolskih turista biti dosta na Stradunu i ovo ljeto