Sport Košarka

DUBROVAČKI VJESNIK NA EUROBASKETU U RUMUNJSKOJ

LEGENDARNI TRENER BOGDAN BOŠA TANJEVIĆ Mene su prije 40 godina zvali iz Dubrovnika, i otkrit ću vam tajnu gdje je nakon Cibone trebao ići Dražen!

DUBROVAČKI VJESNIK NA EUROBASKETU U RUMUNJSKOJ

CLUJ Tekst i slike: Tonči Vlašić

Što, Aco se ne sjeća da sam ga ja trenirao? Ne sjeća?! Naravno da se ne sjeća kad je ostario. Ljudi koji ostare ne sjećaju se – 'skočio' je Bogdan Boša Tanjević.

- Meni je 70. Rođen sam 1947. godine. Dakle, tek mi je 70 – sa smiješkom će najstariji izbornik na prvenstvu.

- Ma, molim te naglasi da je Aco ostario. Čuj, ne sjeća se da sam ga ja trenirao.

Sreli smo ga prvo u subotu, nakon prve utakmice naših s Mađarima. Sjedio je na novinarskoj tribini. Na zamolbu kako imamo nekoliko pitanja, odgovorio je: Naravno, ali sine, ne možemo ovdje jer gledajući ovu zanimljivu završnicu utakmice nisam zapalio cigaru ima već sat vremena te nisam siguran da ću izdržat još koju minutu. Možemo tu ispred dvorane jer se moram vratiti u dvoranu.

Čim je izašao iz dvorane zapalio je cigaretu. Tanjević je trener više od 40 godina. Sve uspjehe, kaže, i ne pamti, ali prve nikad nije zaboravio.

- Ti si iz Dubrovnika. Kako je u Gradu? – snimio je kako na akreditaciji piše Dubrovački vjesnik. Sjetio se kako smo već razgovarali. Pričao je tada o Dubrovčanima, koje je on vodio. Najviše o Andru Knegu s koji je bio 1974. godine na juniorskom prvenstvu Europe.

- Sjećam se svakog treninga, svake utakmice. Knego je igrao u paru s Radovanovićem, poslije, u polufinalu im se priključio Žižić, treći centar, koji je bio ozlijeđen. Njih dvoje, Knego i Radovanović su iznijeli teret pod košem. Nakić, Mihovil Nakić, na krilu, Skroče na beku pucaču, a na beku su se mijenjali Župančić iz Radničkog, Križnar iz Olimpije... Bila je to odlična generacija. Pravi mladići. Slušali su me, a ja sam im bio i tata i mama, jer u ono vrijeme je trener bio sâm. Nisam imao pomoćnika, nisam imao atletskog trenera. Sve sam sam radio, sam prva dva mjeseca, a potom u kolovozu se igralo. I kad se sjetim tog prvenstva išli smo bez iti jedne pripremne utakmice jer u to vrijeme nitko nije radio, trenirao, ali smo odlično trenirali i još bolje odigrali prvenstvo. Devet utakmica – svih devet pobjeda – prisjetio se i danas Tanjević. Mirko Novosel ga je postavio za trenera juniorske reprezentacije 1973. godine.

- Imao sam 26 godina. Novoselu puno toga dugujem. Veliki čovjek. To, što sam postao trenerom reprezentacije, najljepši je poklon koji sam dobio i to nakon samo nekoliko sezona na klupi Bosne, s kojoj sam već tada bio u vrhu, četvrti smo bili, ali ipak. Imao sam samo 26 godina. U to vrijeme je svake parne godine bilo veliko natjecanje za juniore, a neparnih godina seniorsko prvenstvo, i sve je bilo podređeno tom jedinom natjecanju te godine. Ističem to jer biti trenerom juniorske reprezentacije je bila velika stvar...

Tanjević je na klupu seniorske reprezentacije Jugoslavije sjeo nakon zlata u Moskvi 1980.

- Moj zadatak je bio pomladiti reprezentaciju. Ljudi, koji su onda vodili košarku, bili su ekstremno pametan svijet jer dok bi u drugim zemljama slavili uspjeh godinama, oni su odmah razmišljali kako dalje, "ubijali se" od brige što će biti sutra. Iako su igrači, koji su osvojili olimpijsko zlato bili još uvijek u dobrim igračkim godinama, krenuli smo s mlađima. Sjećam se, Jerkov i Žižić su bili u vojsci, a kako je Šurjak, koji je također bio na odsluženju vojnog roka napravio incident, nije se vratio odmah nakon nastupa s nogometnom reprezentacijom negdje u Belgiji, već tek četiri, pet dana poslije, onda je ministar obrane ukinuo sportašima tih 30, 40 dana, koliko su imali kako bi mogli nastupati za reprezentaciju. Tako sam ja ostao bez te dvojice centara, Jerkova i Žižića, a njih dvoje te Radovanović su bili teški centri, visoki. Knego je bio manji, tanji, nije bio za "mlatiti se" pod košem s jednim Tkačenkom iz tadašnjeg SSSR-a. Zbog toga sam tada pozvao Krešimira Ćosića da nam pomogne. Odlično smo igrali, samo smo u finalu sa SSSR-om zakazali i uzeli srebro, ali je to za tu mladu reprezentaciju, Knego je s 26 godina bio jedan od iskusnijih, bio veliki uspjeh.

Osvojio je srebro sa SFRJ 1981., a zlato s Italijom 1999. u Francuskoj.

- Dosta sam bio u klubovima, manje s reprezentacijama tako da nisam puno puta bio sudionikom Eurobasketa.

Vodio je nakon SFRJ i Italije na Eurobasketu i Tursku, a sad je tu s Crnom Gorom. Poraz na startu od Španjolske, uvjerljiv, a potom glatka pobjeda protiv Mađarske. Sad ga čeka Hrvatske (ponedjeljak, 4. rujna u 16.45 sati). Crna Gora ima prednost pod koševima.

- Što, ja ima dva visoka igrača. Pa mali Bender može držati kišobran svakom mom igraču. Pa i Planinić je visok. Nismo mi pretjerano visoki. Mi smo podigli momčad uvođenjem igrača koji nisu do sada igrali. Nemamo mi dominaciju u visini kako što vi ističete. Zatim, teško je očekivati da će naša dva visoka igrača igrati svih 40 minuta. Opet je rizik "potrošiti" ih sada jer su nama utakmice sa Češkom i Rumunjskom utakmice za plasman. Naravno, ne predajemo se protiv Hrvatske, već samo ističem što nam treba za siguran plasman.

U Hrvatskoj vlada pritisak. Kako je s Crnom Gorom, koja je treći put na EP-u, a nije se proslavila u prva dva nastupa?

- Imamo zdravi pritisak. Sami igrači žele napraviti nešto veliko. Ja ne pritišćem previše. Čak s nekom šalom pokušavam relaksirati igrače. Uspijevam ih nasmijati. Moram se pohvaliti kako su odlično radili.

Ako zaustavite Bogdanovića i Šarića, mislite li kako ste napravili posao jer izgleda da Hrvatska nema plan 'B' – to su komentari nakon prve dvije utakmice Hrvatske na EP-u.

- Ja to nisam primijetio u prve dvije utakmice Hrvatske. Tko je to rekao, najbolje da sjedne na klupu. 46 godina sam na klupi. Nema nitko više iskustva od mene. Poštujem rad svakog trenera. Znam kakve su noći nakon slabog treninga, a ne samo nakon slabije odigrane utakmice. Ja već nakon slabog treninga ne spavam dobro, pa i danas sa 70 godina. Mirovina? Ne bojim se odlaska u mirovinu, ali me još uvijek drži ovaj adrenalin. Zatim, nije veliki napor biti izbornik. Dva mjeseca velikog adrenalina, a deset mjeseci imam vremena za obitelj, a što prije nisam imao. Uz to još radim s ljubavlju te sa strašću - zaključio je Tanjević.

Krešo, duša moja
Čitam puno. Poticao sam igrače da čitaju. Ako bih jednog dana pisao knjigu sjećanja, onda bih pisao kao moj Krešo Ćosić - priču o ljudima. A, Krešo, duša moja! Sjetim se svakog dana moga Kreša. Da, svaki dan. I svima pričam o njemu. Krešo je bio Superman. Podigao je tri generacije. Onu stariju sa Svjetskim prvenstvom 1970. kada je Daneu dočekao da postigne zadnja dva koša za zlato. Zatim svoju. Potom onu iza sebe. Na kraju je nju preuzeo. Podigao je i trenere. Bio je produžena ruka trenera. On je otkrio Dejana Bodirogu. Kaže meni: "Moraš ga uzeti!", kažem ja: "Pa to je dijete!", a on će meni: "Moraš ga uzeti, glupi Bosanac!" Voljeli smo se. Mene je on od milja zvao: "glupi Bosanac". I u tom slučaju je bio u pravu.

Malo je nedostajalo...
Dražena sam vodio u Ameriku 1981. godine. Igrao je već tada puno za reprezentaciju. Znate, otkrit ću vam jednu tajnu: želio sam i sve sam bio gotovo dogovorio da ga dovedem u Trst. Bilo je to one godine kada je otišao u Real Madrid. Ali, umjesto da uđemo u A-1 talijansku ligu, mi ispadnemo iz Druge lige. Joj, to žalim, a bili smo već dogovorili i iznos za četiri godine.

Bila je to pobjeda koja me je otrovala
Pobjeda s Bosnom u finalu i osvajanje naslova prvaka Europe 1979. me je otrovala. Poslije sam uvijek sanjao kako ću to ponoviti s nekom drugom mladom ekipom. Da sam ostao možda bih to uspio s Casertom s kojom sam napravio najveći sprint. Od Druge lige do gotovo naslova prvaka Europe. Trebao nam je još jedan iskusni igrač i bez problema bi iduće sezone osvojili naslov. Međutim, nisam ostao.

Rusmir je imao manu, najviše je volio Dubrovnik
Mene su zvali iz Dubrovnika, Košarkaškog kluba Jug te prije 40-ak godina pitali imam li koga za trenera. Rusmir Halilović je bio moj pomoćnik u Bosni. Imao je jednu 'manu', najviše je volio Dubrovnik, i poslali smo ga dolje. Napravio je dobar posao. Jug je tada zaigrao u drugoj ligi, a tada je druga liga bila izuzetno jaka – prisjetio se Tanjević.

Bošini trofeji
Bogdan Tanjević je bio dva puta prvak SFRJ s Bosnom, 1978. I 1980. te prvak Europe i pobjednik Kupa SFRJ 1979., sa Stefanelom iz Milana prvak Italije i osvajač Kupa Italije 1996., prvak i pobjednik Kupa SRJ s podgoričkom Budućnosti 2001., prvak Francuske s Asvelom 2002., s Fenerbahčeom prvak Turske dva puta (2008. i 2010.) te po jednom pobjednik Kupa Turske i osvajač turskog Superkupa. Čak pet puta je svoju momčad doveo do finala Kupa Radivoja Koraća te sva finala izgubio. Kao izbornik osvojio je šest medalja: zlato na juniorskom prvenstvu Europe 1974. te pet medalja sa seniorima: na Eurobasketu srebro 1981. sa SFRJ te zlato s Italijom 18 godina poslije. S Turskom srebro na SP-u 2010., broncu i zlato na Mediteranskim igrama 2009. i 2013. godine.
 

 

Naslovnica Košarka

Najčitanije

Najnovije