DUBRAVKO ČIKOR 'Još nisam za bacit, tj. čini mi se kako bi još uvijek mogao nastupati…'

Dubravko Čikor, legenda dubrovačkog (i hrvatskog) automobilizma, dobitnik je Nagrade za životno djelo Hrvatskog auto i karting saveza. Pune 43 godine je u automobilizmu.

- Počeo sam 1974. godine sa zastavom 750, fićom. Prvo ispiti spretnosti, a potom reliji. U nas, u Hrvatskoj, nije bilo previše natjecanja te smo najviše nastupali u Crnoj Gori. Natjecanja su bila na Cetinju, u Herceg Novom, Titogradu, tj. Podgorici… Osim relija vozili smo i brdske utrke. Pet godina poslije, od 1979., krenuo sam voziti prvenstvo Hrvatske u reliju, a 1988. prvenstvo Jugoslavije, kružne i brdske utrke. Tada sam vozio Yuga. Do tada osim u fiću nastupao i s golfom – prisjetio se Dubravko Čikor te dodao: auto sport je bio daleko više popularan.

- Onda se daleko više pisalo o automobilizmu, najave i izvješća s utrka su zauzimale stranice i stranice te razgovori s najboljim vozačima. Pratilo se tako i nakon Domovinskog rata, pa rekao bih do 2000. godine. Bili smo u novinama, na televiziji, a zadnjih godina je toga sve manje i manje. Kad se sjetim 70-ih i 80-ih, kad smo u Dubrovniku organizirali obične ispite spretnosti, znalo je biti po pet, šest tisuća gledatelja, a da ne spominjem kako je na brdskim i kružnim utrkama po Hrvatskoj, u Splitu i Solinu, znalo biti 30.000 do 50.000 gledatelja. Stoji, bila je tada veća konkurencija, daleko zanimljivije te je to bilo zanimljivo i bolje praćeno. Ljudi su dolazili… Bilo je više timova. Sponzori su se natjecali. Svaki sponzor je imao po tri, četiri vozača. Bio je to pravi ‘rat’.

Vozači su nabavljali sve bolje i bolje automobile.

- Automobilizam je skup sport. To se zna. Danas je loša financijska situacija te je dosta teže iznaći sredstva nego prije, ali, opet, da se više piše i prati automobilizam, kao što je bilo, ako govorimo u Hrvatskoj 90-ih, tada bi, uvjeren sam bilo i više sponzora u auto sportu bez obzira na situaciju. Iskreno, meni je neshvatljivo da danas auto industrija više prati neke druge sportove, npr. tenis nego automobilizam.

Vratio se opet na početak svoje karijere.

- Prije su bila drugačija pravila i vremena. Tada se trebalo voziti ispite spretnosti da bi došao do licence za voziti prvenstvo Hrvatske. Zatim si trebao imati rezultat u prvenstvu Hrvatske da bi mogao nastupati na prvenstvu Jugoslavije. Danas vozač koji želi voziti dođe i kaže kako želi voziti, dobije klupsku licencu te ide na prvenstvo države. Po meni bi novi vozači trebali proći određene discipline, dokazat se te tek tada steći pravo nastupa na državnom prvenstvu, a ne odmah doći i sjesti u jake automobile. Problem je što ti neki mladi vozači u početku nađu sponzora, misle, kako će zahvaljujući jakom autu ostvariti odmah dobar rezultat, a to se u pravilu ne dogodi. Ipak se mora proći neka škola, kartinga ili nekih drugih disciplina prije nego se izađe na brdo, krug i(li) reli, tri discipline koje su po meni Prva liga, dok su ove druge discipline Druga liga. Savez bi to trebao tako odvojiti. Ne mogu se krug, brdo i reli uspoređivati sa slalomom, kronometrom gdje nastupaju serijski automobile i vozi tko god ima vozačku dozvolu.

Dubravko Čikor je išao korak po korak.

- Bio sam nestrpljiv, ali sam znao što treba napraviti kako bi došao do državnog prvenstva. Jednostavno, trebao si se dokazat. Poslije, kad sam došao do državnog, bilo je, kao i sad, teško otići na sve utrke. U to doba nismo imali kao danas prikolice, ukrcaš trkači automobil na prikolicu te voziš na utrku. Onda smo na utrke putovali u autu u kojem smo nastupali. Sjeli bi i vozili 600, 700 kilometara i više te kad bi došli na odredište, tada bi izvadili sjedišta, pripremili auto i onda vozili utrku. Znalo se dosta puta upast u probleme dok bi išli na utrku. Crkao bi putem mjenjač pa ga popravljaš negdje uz put, ali, iskreno, meni je sve to bilo dosta slađe.

Kakvi su bili rezultati?

- Solidni, ma vrlo dobri. Uvijek, kad sam završio utrku, bio sam među tri, četiri, pet najboljih u bivšoj državi. Godinu prije agresije na Hrvatsku smo bojkotirali prvenstvo Jugoslavije, počeli voziti prvenstvo Hrvatske, a nakon Domovinskog rata sam se opet uhvatio volana 1993. godine, i od tada do 1997. godine, zabilježio sam sve pobjede na brdu i krugu. Karijeru sam zaključio 2008. godine, i to osvojivši Zlatnu kacigu. Tada sam uspio osvojiti tu jednu titulu prvaka na krugu da ih imam pet kako bi dobio Zlatnu kacigu. Nakon te 2008. i dalje sam u automobilizmu, ali od tada na vodećim dužnostima u Klubu i u Savezu. Klupski nižemo uspjehe. U posljednje vrijeme nema boljih od nas.
 
U karijeri je promijenio 20-ak i više automobile.

- Kad bi baš trebao izabrati koji mi je bio najdraži… Recimo, Golf ‘dvica’ Zanghellini grupa A. Bio je to skoro tvornički auto. Novi, ispod čekića. On mi je nekako prirastao srcu. Kad ovako vrtim film, jednom me je netko pitao ‘Koliko sam guma potrošio?’. Počeci su bili s običnim gumama ili nekim, polovnim trkačim, koje si našao povoljno. Kad sam 1993. počeo ozbiljnije voziti, a tada je bilo sponzora, mislim da niti jednu utrku nisam nastupio bez novih guma, a to je jedan od skupljih izdataka vozača na utrkama. Jedna guma košta od 250 do 300 eura, a ako imaš dobru konkurenciju, a ja sam je u to vrijeme imao, morao sam imati uvijek nove gume. Gume, kočnice, trap… to je bilo važnije nego motor.

Je li bilo sezona – sve pobjede?

- Bilo je, ali se ne mogu sad točno sjetiti koje godine. Možda nisam dobio sve utrke, ali sam imao sva prva mjesta kad su se odbacili najslabiji rezultati iz prvog i drugog dijela sezone.  Dakle, to što se uzimalo u obzir, tu sam imao maksimalan broj bodova, sve pobjede.
 
Ima u njegove 43 godine toliko zanimljivosti.

- Jedini sam vozač koji je na Grobniku u jednom danu nastupao u četiri auta u četiri različite utrke. Naime, jedno vrijeme sam osim kruga i brda vozio i kupove. Tako sam na Grobniku taj put vozio Clio Cup, pa Felicia Cup te Golfa za prvenstvo Hrvatske na krugu te Ford Sieru za CEZ prvenstvo na krugu. To nitko nije napravio. Zatim, zanimljivo je da sam osvojio Felicia kup, a niti jednu utrku nisam pobijedio u tri godine. Uvijek sam bio u vrhu, od drugog do petog mjesta. Uglavnom, skupljao bodove i kad se sve zbrojilo, ja ukupni pobjednik, a nisam pobijedio na niti jednoj utrci u tri godine. Kao ukupni pobjednik sam dobio automobil za nagradu.

Dubravko Čikor je vozio i prvenstvo Europe na brdu.

- Da, išao uz Nika Pulića. Pomogao njemu sa savjetima da ostvari odlične rezultate. Ja nisam imao top automobil da bi mogao imati top rezultat, ali znao sam biti drugi, treći, četvrti ili peti na gotovo svakoj utrci. Nije to bio loš rezultat. Na utrkama prvenstva Europe sam promijenio nekoliko automobile, dvije vrste BMW-a, Opet Astru… Skoro pet godina sam nastupao na gotovo svim stazama prvenstva Europe. Na svakoj utrci je bilo između 150 i 250 automobila, a najbolje je su bile utrke u Portugalu i Španjolskoj. Na televiziji se može vidjeti svako malo izvješće s utrke  svjetskog prvenstva u reliju, ono kad publika stoji uz samu cestu, a tako je to bilo u Portugalu i Španjolskoj. Nakon utrke bi svi ti ljudi, koji su bili uz stazu, došli do parka vozača  te željeli vidjeti automobile, slikati se s vozačima. Taj doživljaj se ne može zaboraviti.

Ima nešto što ga muči, čime nije zadovoljan.

- Nisam zadovoljan uvjetima, kao što nisu ni drugi koji su na bilo koji način vezani uz dubrovački automobilizam. Više od 20 godina smo tražili zemljište da bi napravili adekvatnu karting stazu. Čak je poželjnije bilo da je ta staza izvan Grada. Uglavnom, tražili smo prostor gdje bi mogli odgajati mlade, gdje bi se mogli educirati vozači. Prije nekoliko godina smo bili dobili teren u Gospinom polju, i u prvih par mjeseci skupili smo više od 70-ak mladih. Svaki dan je bilo po 20, 30 djece na treninzima, ali zbog buke se to nije moglo i dalje održavati. Zatim, taj teren u Gospinom polju je višenamjenski. Dođe sajam te mi trebamo skupiti gume i otići. Što se tiče organizacije utrka, također smo nezadovoljni. Zadnjih godinama imamo utrku na Brgatu, ali staza od Komolca do Brgata nije prava staza. Nije sigurna. Uz to nemamo adekvatan park vozača. Hoće li se s vremenom nešto promijeniti pa će se kao u Splitu i Šibeniku početi raditi kakve zaobilaznice te će tada biti neka pristupna cesta, koja bi nam odgovarala. Ili možda se vratiti na Nuncijatu. Kad se može zatvoriti Grad kad je atletska utrka, ne vidim zbog čega se na nekoliko sati dva dana ne može zatvoriti određena cesta. Iako opet, kad govorim o Nuncijati, to je bilo dobro radi gledatelja te zbog parka vozača u luci, ali ni to nije prava staza.

Koliko smo puta čuli: Buzet je profitirao zahvaljujući Dubrovniku.

- Da, jest. Buzet je dobio domaćinstvo utrke prvenstva Europe na brdu kad mi nismo uspjeli. Zahvaljujući nama, uspjesima prije svega Nika Pulića, tri godine smo se kandidirali za domaćina utrke prvenstva Europe na brdu. Imali smo obećanja kako će se napraviti staza u Konavlima, ali se nisu stavile duple ograde cijelom dužinom staze, a što je jedan od uvjeta. Buzet je nakon toga to napravio, kandidirao se te dobio.
 
Na kojoj se stazi Čikor najbolje osjećao?

- Nisam imao neku ‘svoju’ stazu, a što se tiče disciplina, probao sam sve, međutim, najdraži mi je uspjeh na krugu. Krug je za mene broj jedan. Tu vozač 40 minuta, nekad i više, u trenutku kada se nalaziš u ‘hrpi’, kad se vozi ful gas, mora imati ‘40-ak očiju’. Gledati naprijed, sa strane, otraga. Ponavljam, bez obzira što kažu da je reli kraljica autosporta, krug je najteži.

Pune 43 godine u automobilzmu.

- Puno, ali mogu još. Nisam za bacit. Specifičan je to sport. U nas je junior s 23 godine, a ne s 18, kao u većini drugih sportova. Iskreno, i danas mi se čini kako bi još uvijek mogao nastupati…