S OCA NA SINA 'Gledali smo ih i učili te smo dobro naučili'

Željko Franić je bio pomorac. Šest mjeseci na brodu, šest doma, i kako je 'topeći se po svim morima svijeta' zaradio, priuštio je sebi automobil, kojim je nastupao na utrkama prvenstva bivše države. Opet, jer je bio samo šest mjeseci na suhom, a šest mjeseci na moru, nije mogao odvoziti čitavu sezonu te osim pobjeda na utrkama, nije nikad uzeo i prvo mjesto u generalki.

Bilo je još Dubrovčana, koji su tu i tamo nastupili na utrkama prvenstva bivše države prije 50-ak godina, svatko se snalazio kako je znao i umio, ali prvi koji se uhvatio volana kako Bog zapovijeda bio je Dubravko Čikor. Sjeo je početkom 70-ih u Zastavu 750, popularnog Fića te krenuo, a kako mu je baš išlo dobro, čulo se o tome i počelo pisati o njegovim uspjesima, bilo je sve više i više zainteresiranih da i oni sjednu u automobil te se krenu utrkivati.

- Nika Pulića sam 80-ih našao na cesti. Imao je i on Fića. Zvao sam ga i da proba, ali prije svega da nam posudi auto za utrke, jer nisu svi, koji su trenirali, imali u čemu nastupiti, a on s druge strane nije imao još tada položen vozački ispit. Međutim, kad je došao s nama na trening, a trenirali smo na igralištu Osnovne škole Lapad, na Glavici, pokazao se. Baš mu je išlo te je otišao s nama na utrku. Vozio je na Sutjesci, tu je imao svoj debi, ali nastupio je pod tuđim imenom – prisjetio se Dubravko Čikor.

Trebalo bi 'pola godine' da stari lisac nabroji sve pobjede i sve trofeje koje su osvojili dubrovački automobilisti, koji su najuspješniji otkad je Lijepa naša slobodna i suverena. Klupski su i ove godine uzeli duplu krunu, slavili u dvije najvažnije discipline, na kružnim i brdskim stazama.

Auto klub Dubrovnik racing, do Domovinskog rata Auto moto klub Proleter, a nakon Auto klub Čikor Pulić, potom Auto klub Dubrovnik, koji je svako malo mijenjao 'prezime', kako bi s kojim sponzorom potpisao ugovor, sve dok nije odlučeno: zovemo se Auto klub Dubrovnik racing.

Uglavnom, ukupno devet puta je Dubrovnik racing klupski prvak Hrvatske na brdskim stazama, a sedam puta klupski prvak Hrvatske na kružnim utrkama. Pojedinačnih naslova je još više, pobjede u klasama ne računaju. Uzeo je nekoliko zlatnih kaciga, koje dobije vozač koji tri puta osvojio uzastopno naslov državnog prvaka, te zlatne plakete, koji za isto dobije klub. I kad se pogledaju imena tko je sve pridonio tim brojnim uspjesima, ne može se, a ne primijetiti kako se neka prezimena ponavljaju. Čikor, čak tri puta. Pulić dva puta, Stahor dva puta, Franić, Manenica i Stahor također po dva puta.

- Ha, gledaš što tata radi, tata te vuče sa sobom, i tako zavoliš aute, motore, utrke… To ti postane način života. Potom se okušaš u tome. Imaš od koga naučiti – istaknut će najmlađi i novi na tom popisu, Tonći Stahor, koji je ove godine osvojio svoj prvi pojedinačni naslov prvaka države. Slavio je u grupi 'N' na prvenstvu Hrvatske na kružnim utrkama. Nakon posljednje kružne utrke, kad se vratio s Grobnika gdje je iznenađujuće slavio te ostvario svoj najveći uspjeh, uletio je u kuću s povikom: 'Tata, i ja sam prvak!'
 
- Znate što mi je tata rekao na to: 'Sine, još uvijek si nedovoljno dobar za mene'. Odmah sam odgovorio: Dobro, dobro, tata, vidjet ćemo na kraju tko će biti uspješniji… - smije se Tonći.

Dario Čikor, stariji sin Dubravka, počeo je nastupati na utrkama sa 17 godina. Tata mu je dao automobili. Debi je imao krajem 90-ih kada je bio predvozač na dubrovačkoj brdskoj utrci. Uglavnom je vozio Kupove. Mlađi sin Čikora, Hrvoje, prvu utrku je vozio 2009. u Konavlima.

- Jesam li tjerao sinove da voze? Hrvoja sam tjerao da igra nogomet, činilo mi se kako će tu bolje proći, ali eto, nije slušao i počeo je voziti.

Hrvoje je čak četiri puta osvojio pojedinačni naslov prvaka države, dva puta prvak države na kružnim stazama, dva puta prvak države na brdskim stazama. Plus, doprinio je svim klupskim naslovima kluba u zadnje vrijeme.

- Stanko Manenica je došao krajem 80-ih. Prvo je nastupao s Yugom, a poslije je vozio BMW i Ford Sieru. Kako je moj Dario išao s nama na utrke, vrtio se oko nas dok smo trenirali, radili na automobilima. Tako je poslije počeo i Stankov mali, Stijepo, pa Nikov mali, Ivan. Prije toga dva Franića, prvo Maro, pa mlađi Đivo. Na kraju od Stahora mali, Tonći.  Ima nekih slučajeva u državi kad su sinovi krenuli očevim stopama, ali nigdje toliko kao u našom klubu, i nigdje toliko nisu bili uspješni – naglašava 'broj jedan' dubrovačkog automobilizma.

Imali su, dodaje Čikor, od koga naučiti, a jesu li naučili, dovoljno je pogledati popis državnih prvaka, pojedinačni te klupski.

- Nama tata nije bio baš presretan što smo krenuli voziti kao i on, više iz straha da nam se što ne dogodi. Ali, gledali smo prvo Dubravka Čikora, Nika Pulića i ekipu što rade, kako oni to voze. Išli i pratili ih potom na utrkama. Okušali se potom sami. Auto klub Dubrovnik Racing je jedna velika obitelj, prava obitelj. Ne samo što su tu očevi i sinovi. Čim ti se dogodi kakav problem, evo ih odmah svih dođu te pomažu. Dubravko Čikor sve drži pod kontrolom. Zna on sve pravilnike Saveza napamet, on u glavi složi sve što treba i kako treba, tko će u koju grupu, tko će u koju klasu, što i kako treba napraviti da zaustavimo konkurenciju. Zato je sve to super, i zato je svima gušt biti u ovoj ekipi, ali nije sad to tako jer se nižu uspjesi. Tako je tu uvijek. I kad nema rezultata, i kad izgubimo, iako je to rijetko, u nas je uvijek pjesma – priča Maro Franić te hvali brata Điva, kaže kako je bolji od njega, ali i vrti glavom. 

- U Điva je taktika, ako sam prošao – prvi sam. E, samo što ne prođe svaki put, a tad sve nas boli glava, jer nema se baš previše novaca za 'krpati' auto. Jedva se skupi za gume, gorivo, putovanja, kotizaciju za nastup… Međutim, kad smo ovako skupa, kad idemo svi skupa na utrke, lakše je. U drugim klubovima nije tako - dodaje Maro.

- Najgore je nakon utrke. Ako nije bilo dobro, e tada se tate najviše čuju. Ali, i tada naučiš. Čuješ gdje si pogriješio, na što treba pripazit idući put. Dosta toga znamo. Ipak smo uz njih bili i prije nego smo počeli voziti. Gledali smo ih i učili te smo dobro naučili – naglasio je Stijepo Manenica.

Uglavnom, nema zime za Auto klub Dubrovnik racing. Sinovi su tek na početku svojih karijera.

- Hoćemo li mi učiti sutra našu djecu? Ha, djedovima ćemo to prepustiti, ionako sad ništa ne rade – nasmijao se Hrvoje Čikor.