Tata, vidjet ćemo na kraju tko će biti uspješniji!

Kraj sezone 2012., zadnja trka je bila u Dubrovniku. Tada sam prvi put nastupio. Bila je to brdska utrka na stazi Komolac – Brgat. Bio sam prvi u klasi, ali jedini… Tako da to ne računam. Potom, kako je ta Škoda Fabia bila do 1,4 u kategoriji grupe A, i nije bila konkurentna, a vozio sam se skupa s Hrvojem Čikorom u klasi, pomogao sam skupljati bodove za klub. Prošle godine je moj Polo bio ta ista grupa A. Ni s njim nisam bio konkurentan, ali kad smo na Polu uoči sezone napravili prepravke, prebacili ga u u grupu N da po homologaciji bude uredan, evo sad sam pobjednik klase na brdu te prvak države na krugu.

Na Grobniku su ove sezone održane četiri utrke. Tri puta je mali Stahor pobijedio i jednom bio drugi… Na kraju sezone ima tri naslova državnog prvaka (s klubom je prvak na brdu i krugu te prvak pojedinačno na krugu).

- Na brdu sam pobjednik klase. Inače, ovo je bila moja prva prava sezona. Na krugu i brdu sam ove sezone u klasi ostvario osam pobjeda.

Posljednje kružne utrke na Grobniku su mu donijele prvi naslov državnog prvaka u karijeri. Je li nakon povratka s Grobnika, kad si se vratio doma bilo: Tata, ja sam prvak, a jesi li ti bio?

- To 'ja sam prvak' je bilo, ali znam ja kako je i tata bio najbolji u državi, i to 90-ih. Nisam siguran, je li bio državni prvak 1993. ili 1995. godine, ali je bio. Inače, tata (Nikša Stahor) je nakon povratka s Grobnika odmah rekao kako sam još uvijek nedovoljno dobar za njega. Dobro, dobro, vidjet ćemo na kraju tko će biti uspješniji… - smije se Tonči. Ne krije koliko je sretan što je na posljednjoj stanici sezone na krugu uspio preteći do tada vodećeg Svena Gorupa iz Zanatlije te ostvariti svoj najveći uspjeh.

Zanimljivo, eto je obitelji Stahor sad u društvu obitelji Čikor i Pulić. Sinovi poput očeva osvajaju naslov državnog prvaka.

- Da, međutim, tu je još obitelj Manenica. Stanko je bio najbolji, a sad Stjepo. Pa tu je i familja Franić. Đivov i Marov tata je bio prvak (Željko)... Ha, gledaš što tata radi, tata te vuče sa sobom, i tako zavoliš aute, motore, utrke… To ti postane način života. Potom se okušaš u tome. Imaš od koga naučiti.

Jesu li naučili? – jesu. Rezultati to potvrđuju. Trebalo je istina imati i sreće. Pripremiti se dobro, složiti dobro automobil. Nekad je i to važno, znati popraviti kvar, ako se dogodi. Na zadnje dvije utrke je bilo 'dok se jednom smrkne, drugome svane'. Gorupu je zaštekao automobil. Tonči je to znao iskoristiti.

- Kako izgleda kad se ide na utrku, koja je u subotu i nedjelju? U četvrtak smo kasno navečer spremili stvari. Tek iza 22 sata. Tako vam je to uvijek, sve u zadnji tren. Krenuli smo na Grobnik u petak ujutro, oko 6 sati. Otišao nam je cijeli dan u putu. Došli navečer te se smjestili. U subotu je ustajanje bilo u 7. Potom dva dana 'pilanja' po Grobniku. Potrošiš za doć do gore, potrošiš gore na stazi. Ode benzine, potroše se i gume. Kupio sam novi set guma prije sezone, mijenjao sam sad prednje. Na brdu je isto. Jest, tu su kraće utrke, ali su tu i mekše gume.  Na krugu pola sata treniraš, pa voziš dvanaest krugova. Tih 12 krugova na Grobniku je oko 58 kilometara. Brdska utrka je maksimalno pet kilometara, ali imaš dva treninga, imaš dvije utrke. Mi uvijek uzmemo jedan dodatni trening, koji platimo kako bi bili što spremniji. U prosjeku tih pet penjanja, to iziđe 25 kilometara, ali, ponavljam, puno su mekanije gume te se brže troše.

I tako 'šalta' Tonči: čas o brdu, čas o krugu.

- U kružnim utrkama treba puno više razmišljati, puno više paziti na sebe i na druge. Nisi sam, ne možeš odlučivati sam. Ovisi što će drugi napravit. Na brdu si sam, što si bolje skoncentriran, to si bolji. Na krugu je na startu 20-ak auta. Svi kreću u isti tren, dolaze svi skupa na prvi zavoj, te je tu borba. Može netko drugi pogriješit, zakačit te i ti ispadaš. Koja je najzahtjevnija brdska utrka? Pa, ne znam koju bih izdvojio, svaka je na svoj način… Koja mi je najdraža brdska utrka? Malačka, Split. Ima sve, pravaca, dugih zavoja, uzbrdica i nizbrdica, mješovita je. Većinom su staze u Hrvatskoj jednake. . Ako se vozi Čabar, tu su sve zavoji. Ako se vozi Komolac – Brgat, e tu su sve pravci. Kreće se ispod jednog nadvožnjaka, ispod auto puta. Ide se uzbrdo. Dolazi desni zavoj, lijevi zavoj… šikana…

Znaš stazu napamet?

- Znam. Bez toga se ne može. Prije, završiš utrku te imaš dojam kako si mogao ići 15-ak sekundi brže, ali kako ne znaš stazu, ne ide brže. Znaš, ne postoji mogućnost da s istim autom početnik dobije iskusnog vozača, ma koliko god bio dobar. Iskustvo je važno. Treba proći i tu školu da bi se moglo uspjeti, doći u priliku ostvariti dobar rezultat.

Razgovara i sluša što mu govore stariji, koji su to sve prošli 'milijun' puta.

Znaju stariji gdje su zamke, na što treba pripazit, kad treba ubacit u nižu, kad u višu.. Bez pomoći braće Pendo, Mirka i Nikole, Nikše Šabadina, Mara Franića, Juraja Popovića… ma svih ostalih članova Dubrovnik Racinga ne bih bilo ovog uspjeha.