Poznata šibenska televizijska novinarka dobila vrijedno priznanje: otkrila je prljavu rabotu mešetara

Borka Juras Slamić, kolegica s HTV-a dobila je nagradu Hrvatskog novinarskog društva ‘Velebitska degenija‘ za najbolji novinarski rad o zaštiti okoliša, za prilog ‘Ukradena zemlja‘, objavljen u HTV-ovim ‘Plodovima zemlje‘.

Radi se o tome da pojedinci s vlastitog zemljišta ili onog koje za tu svrhu kupe, izvade zemlju koju prodaju, a onda u tu ‘rupu‘ nasipaju ‘šutu‘, građevinski ili neki drugi komunalni otpad.

I tako na toj oskvrnutoj, ‘silovanoj‘ parceli zarade dvaput, ostvare duplu korist! Žalosno, tužno, ali itekako istinito. Zbog tog je slučaja kolegica Juras – Slamić u Dubravi pokraj Šibenika, u kojoj takva rabota nije izoliran slučaj, nego česta praksa, čak i napadnuta, zbog čega je morala zatražiti i policijsku zaštitu. I dobila ju je, veli, vrlo promptno, i profesionalno:

- Ima mešetara koji kupuju zemlju, poljoprivredne parcele, samo zbog toga. Jer njih poljoprivreda ne interesira. Ja sam to u Dubravi najprije i vidjela, jer tuda šetam, a poslije sam čula i vidjela, pa i snimala, takvu praksu diljem županije, pa čak i šire, po Ravnim Kotarima i Dalmaciji. Takvi tipovi do zemlje lako dolaze, jer ljude za nju nije briga, zapuštena je, skoro je nitko ili malo tko ne obrađuje. Oni im dadu neku kunu, oni tako nešto zarade, a što će sa zemljom biti nije ih briga. Ni njih, a najčešće ni nikog drugog. Likovi potom dovedu bagere i vade zemlju dokle god mogu, odvoze kamionima, danim, mjesecima. To su metri dubine! I nekoliko tisuća metara površine! Na jednom mjestu u Ravnim Kotarima na kojem sam bila danas izgleda kao da je tamo jezero, kad padne kiša.‘ - priča nam kolegica.

Razmjeri devastacije zemljišta su golemi - kolegica Borka Juras Slamić u rupi koja je nastala prodajom zemlje gotovo se i ne vidi!

Privatni album

Zemlju ti kriminalci – jer ne zna kako ih drukčije nazvati – lako prodaju za vrtove, nasipanje okućnica za vikendice i novogradnje na obali.

A iz istih mjesta dovoze, istim kamionima nazad, građevinski otpad i šutu, za koje vlasnici ili građevinari trebaju na deponiju platiti velike iznose.

Kod njih je to upola cijene, pa zarađuju i jedni i drugi. Zarađuju pojedinci, a na gubitku smo svi mi. Jer plodna polja postaju skaldišta svakojakog otpada, ugrožava se okoliš, a da i ne govorimo da su poljoprivredne površine nacionalno blago koje se na ovaj način nepovratno uništava. No, ono što je najgore u ovom slučaju, oko njega je dugo vladao – zakon šutnje!

- Zvala sam nekoliko ljudi koji graniče s tim parcelama, u kojima su se ovakve stvari događale i – muk. Nitko nije htio pred kamere! Iako su ovakvim rabotama dovedena u opasnost i njihova i sva okolna zemljišta. To se odronjava, opasno je i za ljude, za životinje, degradira se u poljoprivrednom smislu, ali ja sigurno jedno dva mjeseca nisam mogla naći sugovornika, da napravim prilog. Svi su se bojali! Ljudi su mi davali brojeve ljudi, koji imaju taj problem, išla sam u Piramatovce, ali ništa – nitko nije htio pred kamere! Otvoreno su mi rekli da ne mogu od straha, da se boje tih ljudi koji to rade.

I onda sam došla do Damira Buntića, koji mi je odmah rekao – Ako ćeš raditi taj prilog, ja ću ti stati pred kamere! Jer, baš do njega jedan je njegov susjed u Grabovcima najavio da će to napraviti isto, na što mu je Buntić rekao da nema šanse da će mu on to dozvoliti, da će ga prijaviti, da neće stajati skrštenih ruku. Ja sam isto poslala upit inspekcijama, oni pojma nemaju! I kad izađu na teren, utvrde da se stvari baš tako događaju kako smo opisali, prebace cijelu priču na lokalnu samoupravu i komunalne redare. Koji onda izdaju mjeru da se sve vrati u prvobitno stanje. I znate što se onda dogodi? Najčešće ništa!‘ - priča kolegica koja je dugogodišnja rukovoditeljica HRT centra Šibenik i Knin.

Ekipa HTV-a na terenu, u rupi - Goran Bunjevac, snimatelj, Borka Juras Slamić i Aleksandar Belamarić, tonski snimatelj

Privatni album

U novinarstvu je već 30 godina, počela je na Radio Šibeniku. Na HTV-u je već 18 godina, od 2006. Došla je prvi travnja 2006. godine, pa se šali da je došla kao ‘prvoaprilska šala‘. Ali, s njom nema šale kad se radi, iako je i sama bila svjedok nemoći pravne države nakon što se nakon šest mjeseci s urednikom Plodova Zemlje Vlatkom Grgurićem dogovorila da na istu temu rade novi prilog – ‘Što je bilo poslije? Hvala na pitanju, ništa!

- Izrečena im je mjera da moraju izvaditi smeće, da moraju vratiti zemlju nazad, ali nažalost, to nitko ne kontrolira! Propisane su i novčane kazne za počinititelje, ali nažalost, ni jedna od njih nije naplaćena! I sad dolazimo do te priče o dvostrukoj liniji zapovjedanja. Izlazi inspekcija, pa obavještavaju komunalne redare, u gradu Šibeniku, ili Skradinu, pa onda oni opet izlaze na teren... Ma čemu to? Zar inspekcija ne može to riješito odmah i sama? Dade ti rok od mjesec dana, pa ako ne ispuniš slijedi prva, a nakon nje, ako se oglušiš o nju, i druga i treća kazna, sve jedna paprenija od druge. I to se više ne bi događalo. A sada se događa! Iako, paradoksalno, svatko radi svoj posao! Činjenica je da su izišli i jedni i drugi, i pročelnika komunalnog odjela sam dovela na teren da mu pokažem da zemljište koje su njemu tvrdili da je sanirano – nije sanirano. Tako da sam neke slučajeve snimala i po treći put!‘

Ljudi koji se ne bave ovim našim novinarskim poslom misle da je najveći problem u njemu politika, da je problem napisati nešto kritički o Plenkoviću, Milanoviću, Marku Jeliću i Željku Buriću ili petom političkom moćniku. - ‘To je najmanji problem!‘ - ne dozvoljava mi kolegica ni da završim rečenicu, u tome se slažemo, kao i u ostatku:

– Ništa politika. Najgore je kad staneš na rep nečijim novčanim interesima, oni su najvažniji na svijetu. Tu se vrte vrlo ozbiljni novci, kad sam snimala u skradinskom zaleđu rekao mi je čovjek da je taj netko s te male parcele utržio desetke tisuća eura, više stotina tisuća kuna. A takvih je parcela na desetke, na stotine diljem Dalmacije. I što je najgore, ti su ljudi u obrani svojih interesa i svojih prava, na korištenje svoje privatne zemlje, kako to oni vide, spremni napraviti svašta. Kao i taj lik iz Dubrave, koji nas je pokušao otjerati i spriječiti u poslu, do te mjere da smo morali zvati policiju. No, nije ni to najgore.‘ - rezolutna je Borka Juras Slamić koja je vrlo energična kad govori o tome.

Vlatko Grgurić, urednik Plodova zemlje, Borka Juras Slamić i Mladen Stubljar na dodjeli ‘Velebitske degenije‘

Privatni album

- Najgore je što naši ljudi imaju vrlo čudan način pristupa svemu onom što ne valja, na način – vidim i pravim se da ne vidim! Svi znaju sve, svi su ogorčeni zbog toga što se događa, svi su ljuti zbog toga što se događa, svi govore – ‘Ma, vidiš kako pojedinci mogu raditi što ih je volja! Mogu, baš zato što to prolazi ispod radara, što nitko od onih koji tako govore nije nazvao ni inspekciju, ni redare, ni novinare. Ništa! Godinama se to radi, vozi, nasipa, svi šute! Zašto? Zato što većina naših ljudi, ovih koji to rade i ovi oko njih, misle da sa svojom privatnom zemljom mogu raditi što ih je volja! Mene gospođa, čije sam odlagalište smeća njezinog sina snimila a da nisam ni znala čije je, zaustavlja i pita – ‘Pa koga to smeta? Mi smo njemu dali zemlju da on to radi! A on, na toj zemlji odlaže, između ostalog građevinskog otpada, stare kauča, kante INA maziva, stare WC školjke, nema što nema!‘ I to pokraj ceste, nedaleko grada, dok šetaš! I kad ti njoj veliš da oni to ne mogu raditi, s čuđenjem, ona se čudi tebi i pita te – ‘A tko to kaže? To je naša zemlja!‘ - priča kolegica Borka Juras Slamić priču o ‘našoj zemlji‘.

O Lijepoj našoj koju neki kradu uzduž i poprijeko samo zato što se mi – šutljiva većina – pravimo da ne vidimo. Nemojmo više! Zovimo Borku, ona se dokazala kao borkinja! I sjetimo se da zli ljudi, koji su u manjini i pobjeđuju samo zato što oni dobri, koji su većina, ne čine ništa.