Župana Nikolu Dobroslavića uglavnom viđamo u službenom izdanju - odijela i krovate sastavni su dio njegove svakodnevnice. Stoga smo, u vrijeme dok on započinje utrku za treći mandat na čelu Dubrovačko-neretvanske županije, željeli zaviriti „iza zavjese“ i vidjeti kako provodi slobodno vrijeme.
Kako se odmarate od napornog rada u politici i od brojnih putovanja?
Najdraže mi je prošetati kroz slansku uvalu i potom se družiti s unucima. Volim šetati uz more i po brdima. Kuća mi je blizu mora, pa se stignem okupati i osvježiti nakon posla ili između dva posla. Za zdravlje i psihu je to dobro, da se čovjek malo “rekupera”. To je jedna prednost života u “provinciji”. Živim, naime, u Slanom, u Grgurićima, gdje sam rođen i gdje mi je obiteljska kuća.
Kakvo je vaše djetinjstvo bilo?
Jako lijepo. Živjelo se skromno, ali smo svi bili nekako zadovoljni. Čak mi se čini mnogo zadovoljniji od današnje djece i mladih.
Koliko djece i unuka imate?
Moje troje djece upotpunilo je moj život s petoro unučadi. Evo, sada su tu sa mnom Greta, Nikola i Ivan, a nedostaju Karlo i Erika. Raduje me što su sva moja djeca ostala živjeti u Slanome. Primorje je, za razliku od Župe i Konavala, demografski devastirano- u njemu živi tek trećina nekadašnjeg stanovništva. Nadam se da će novi investicijski zamah i otvaranje novih radnih mjesta preokrenuti taj trend i da će Primorje dostići nekadašnji broj stanovnika.
Poznati ste kao veliki ljubitelj klapske pjesme. Imate li vremena još zapjevati 'ispod volta'?
Nemam vremena, ali sam u svoje vrijeme rado pjevao, bio sam u crkvenom zboru, ali i član klape. Bio sam bariton bas. Zapravo sam više bariton, ali basova je uvijek manjak, pa sam tu pomagao. Klapa se zvala Slano, čak smo i CD snimili. To mi je i danas važan dio privatnog života. Klapa Slano više ne postoji, ali je pomladila članstvo i prezvala se klapom Staglin. U tu su klapu prešli neki mlađi pjevači iz Slanog, i ušli potpuno novi glasovi. Ona je nastavak Slanog i u pravilu izvode klasične dalmatinske pjesme i dobro zvuče. U našoj je klapi je također to dosta dobro zvučalo, nismo bili vrhunska klapa kao Subrenum primjerice, nije lako dostići te razine, ali smo išli u nekolilo navrata na Omiš. Slano je postojalo do prije pet šest godina. Mi smo prvi u Slanome oformili klapu, prije se pjevalo, ali klapski sa četiri glasa, onako školski, ne.
Slano je u ratu dosta stradalo. Gdje ste vi bili tada?
Nažalost nas je rat, kako je Držić s pravom rekao „poguba ljudske naravi“, zatekao nespremne i osjetili smo ga itekako. Najstariji sin i ja smo se uključili u obranu Slanoga, a obje su nam kuće izgorjele u mahnitanju okupatorske vojske.
Nakon rata ste se uključili u obnovu Slanoga te u politiku.
Trebalo je iznova sve izgraditi. Primorje se moralo podići iz pepela. Sudjelovao sam u osnivanju Općine Dubrovačko primorje i nepuna sam tri mandata bio načelnik. Svoju sam dužnost obavljao volenterski jer sam nastavio raditi kao direktor u hotelu „Osmine“.
Hotel Osmine jedini je na dubrovačkoj rivijeri primijenio model radničkog dioničarstva. Nema sumnjivih stranih investitora, nema privatizacije s masovnim otpuštanjem...
Drago mi je što je uspio projekt u koji smo kao zaposlenici ušli prije nekih 13 godina, drago mi je da je opstao i preživio, da funkcionira i danas. Šteta što nema više ovakvih primjera. Kod nas se dogodilo da smo se svi zaposlenici uspjeli razumjeti, prepoznati interes, a bili smo osobno vezani za tvrtku. Najvažnije je što nitko nije dobio otkaz. Ja sam s 8,6 posto udjela najveći pojedinačni dioničar. U našem hotelu ne zarađuje se velik novac, no posluje se pozitivno i srećom uspije isplatiti dividenda koju kao suvlasnici dijele konobar, kuhar i sobarica... Novi mladi sposobni direktor je iz obitelji čiji su roditelji radili u hotelu. Reklo bi se da u Osminama vlada poslovno ali i pravo obiteljsko okruženje.
Iz Općine i Osmina 2009. godine prešli ste u Županiju kao prvi neposredno izabrani župan.
Nisam očekivao da ću biti kandidat za župana. Pripremao sam se za izbore u Primorju, a onda su me iz stranke nazvali i rekli- odlučili smo- ti ćeš biti naš kandidat za župana. Iako sam bio iznenađen i nespreman, prihvatio sam tu čast i odgovornost. Ankete su nas tada otpisivale, ali smo i u prvom i u drugom krugu uvjerljivo pobijedili. Sljedeće izbore, 2013. godine, dobio sam u prvom krugu s 55 posto. Građani su prepoznali rad mog tima i mene i to je za mene bilo veliko priznanje.
Vaša supruga Ingrid preminula je prije tri godine. Kako se nosite sa životom bez nje?
Kada s nekim provedete čitav život, onda vam mora biti jako teško kada toga nekoga više nema. Bezbroj uspomena, putovanja, pa i njen švedski jezik koji sam uz nju učio i poprilično naučio...Snalazimo se nekako i djeca i unuci i ja. Pomažemo jedni drugima i ide nam. Srećom smo svi dobra zdravlja i veselih karaktera. Pa nam uz osmijeh sve ide lakše. A da nam Ingrid mnogo nedostaje- nedostaje. Uspomene ostaju, ali život mora ići dalje.