Hollywood se s velikim oprezom laća mjuzikala. Filmski moguli imaju urođen strah od mogućnosti da će pjesmuljci i ples razvodniti fabulu i upropastiti im zaradu. Ne čudi stoga što su u posljednjih četvrt stoljeća od pamtljivih naslova snimljeni tek Moulin Rouge!, Chicago i Mamma Mia. Osam godina nakon potonjeg, dočekali smo 'La La Land', pjevajuću posvetu Los Angelesu i cinemascope tehnici 'širokog platna' koja je vladala američkom kinematografijom od 1953. do kraja 1960-tih.
Novi mjuzikl, dočekan hvalospjevima kritike i netom ovjenčan s rekordnih sedam Zlatnih globusa nametnuo se za glavnog favorita na skoroj dodjeli Oscara.
Svi govore o 'La La Land' kao otkriću, hvale trud glavnih glumaca koji su propjevali i proplesali kako bi publici što bolje prenijeli emociju. Kad pod tim dojmom otiđete u kino i odgledate infantilnu uvodnu scenu razigranih vozača u prometnoj gužvi, zapitate se čemu tolika euforija. Osim ako kvaka nije u optimizmu kojim se mjuzikl pumpa od prvog kadra do odjave.
Glavni protagonisti par su simpatičnih luzera. Jazz pijanist Sebastian (Ryan Gosling) sanja o otvorenju kluba koji bi pretvorio u hram jazza, a wannabe glumica Mia (Emma Stone) luta od audicije do audicije s nadom da će dobiti ulogu karijere. Dvoje neshvaćenih sanjara očekivano se upušta u ljubavnu vezu koja odolijeva iskušenjima sve dok egzistencijalni izazovi ne zasjene osjećaje. Sebastian se kao klavijaturist pridružuje modernom jazz bandu koji vodi Keith ( gostujuća uloga američke pop zvijezde Johna Legenda), a Mia se nakon fijaska s monodramom izdiže na putu slave.
Šabloniziranu romansu redatelj Damien Chazelle, zapamćen po režiji glazbenog filma Ritam ludila, vješto pakira u složenac pjesme, plesa i prštavih dijaloga. Kad tomu pridodate blještav kolorit, kostimografiju, pejzaže s palmama i noćnom iluminacijom, varljiv dojam sveopćeg ushita ne može izostati.
U tom kaleidoskopu, međutim, ne treba umanjiti vrijednost glumačkih interpretacija Goslinga i Stone. Plavokosom ljepotanu s licem dobričine uloga Sebastiana savršeno je legla, kao i njegovoj riđokosoj kolegici rola ambiciozne djevojke koja nakon profesionalnog proboja odabire konzervativan brak u kojem nema mjesta za Sebastianova jazz snatrenja.
Sve u svemu, La La Land će se mnogo više svidjeti zaljubljenicima u sedmu umjetnost kao takvu, nego gledateljima željnim puke promjene žanra.
Chazelleovo djelo po mnogočemu podsjeća na 'Zaljubljenog Shakespearea' (koji se, nota bene, i spominje na početku mjuzikla). Ako ste zaboravili, riječ je o vjerojatno najprecjenjenijoj Oskarima nagrađenoj romantičnoj komediji koja je 1998. nezasluženo preotela kipiće Spielbergovu remek-djelu 'Spašavanju vojnika Ryana'. Ove godine La la Land bi pak mogao 'okrasti' Gibsonovu izvrsnu ratnu dramu 'Greben spašenih'. A to ne bi bilo fer, svim songovima unatoč.
