Glumci u ulozi redatelja nisu baš česta pojava u hollywoodskoj filmskoj industriji. Clint Eastwood, Ben Affleck i Mel Gibson rijetki su primjeri zvijezda koje se podjednako dobro snalaze ispred i iza kamere. Gibsona pamtimo po Oskarom nagrađenom povijesnom spektaklu Hrabro srce, te dramama Pasija i Apocalypto koje vrve scenama nasilnih smrti i brutalnog nasilja.
Iste motive obrađuje u najnovijoj ratnoj epopeji 'Greben spašenih' (Hacksaw Ridge), no ovaj put s pacifističkim odmakom koji zrcali njegov glavni junak, inače stvarna osoba. Desmond Doss (1919- 2006.), prvi je američki vojnik koji je zbog priziva savjesti odbio nositi pušku u borbenim djelovanjima. Unatoč tomu, predsjednik Harry Truman odlikovao ga je Medaljom časti za spašavanje 75 suboraca iz pakla Okinawe u proljeće 1945.
Uloga Dossa dobro je sjela 33-godišnjem glumcu Andrewu Garfieldu, bivšem Spidermanu koji u Gibsonovu filmu utjelovljuje prostodušnog dobričinu i predanog vjernika, adventista sedmog dana. Iz obiteljskih razloga Doss je opčinjen Petom Božjom zapovijedi 'Ne ubij', potpuno nespojivom s prirodom rata. Prije odlaska na front, zbog te posvećenosti u svojoj postrojbi doživljava prezir i poniženja. Časnici ga zlostavljaju i kao 'strano tijelo' žele otjerati iz vojske, no on izdrži svaka iskušenja i sudski izbori pravo da bude drugačiji. Kao nenaoružani bolničar kreće u ratnu klaonicu iz koje izlazi kao heroj.
Portretiranje Dossova lika u središnjem dijelu filma zakriljuju hiperrealistične scene sukoba američkih trupa s japanskim braniteljima kote Hacksaw, jedine prepreke koja saveznicima još stoji na putu zauzimanju Okinawe.
Način na koji Gibson prikazuje stradanja Amerikanaca u pokušajima osvajanja dotad neosvojive zaravni spada među najuvjerljivije ratne scene ikad snimljene. Krvavi prizori Spielbergova američkog desanta na Normandiju iz filma 'Spašavajući vojnika Ryana' izgledaju kao pastorala u usporedbi s Gibsonovim opisom stratišta na Pacifiku. Ekranom lete udovi razneseni projektilima teškog topništva, utrobe se rasipaju, na lubanjama poginulih goste se crvi i štakori, tjelesa gore pod bacačima plamena.
Jedan pogled na trupla i obogaljene ranjenike dovoljan je da poput kakve Missice poželite trajni mir u svijetu, a s njim i više neiskvarenih ljudi poput Desmonda Dossa.
U režiji hollywoodskog enfant terriblea nastao je film u kojemu vrline odnose prevagu nad slabostima poput prikaza japanskih ratnika kao bezglave kriješteće gomile fanatika. Cjepidlake će se pitati i zašto Japanci nisu sebi olakšali obranu rezanjem ljestvi od konopa kojima su se k njima na greben hrpimice penjali američki osvajači, no tu je nelogičnost za pripisati povijesnim faktima.
Prilično plošno je predočen i Dossov brak s bolničarkom Dorothy, no zato je minijatura Huga Weavinga, zloćka iz Matrixa u ulozi Dossova oca, razočaranog veterana Prvog svjetskog rata, izvrsna. Sve u svemu, Gibson bi na Okinawu na zimu umjesto barjaka mogao zabosti pokoji važni Oskar.