Imam u glavi brojne projekte, ali za sad uživam u ovome što radim i uživam s klincima dok su mali

Život uhvaćen u fotografijama Dubrovkinje Katije Živković rijetko će koga ostaviti ravnodušnim. Ona podjednako uživa fotografirajući ljude, hranu, vjenčanja...a iako joj se po glavi motaju brojni projekti koje želi realizirati, trenutno najviše uživa u svojoj dječici kojima, jednako kao i suprugu, rado pozira. Te su joj fotke, kaže, najdraže bez obzira kako je na njima ispala.
Sjećaš li se kako je fotografija ušla u tvoj život?

Naravno. U kratko, moja obitelj je uvijek bila sklona umjetnosti, bilo da im je to hobi ili profesija. Tata se kao mlad bavio fotografijom, strast je prenio na moju stariju sestru koja je diplomirala fotografiju i filmsko snimanje na ADU u Zagrebu, a ona je svoju strast prenijela na mene. Još u srednjoj školi nosila sam njenu opremu okolo gdje god bi ona išla, provodila sate u njenom laboratoriju i promatrala je kako razvija negative i fotografije, tada je radila i za Ljetne Igre, i sjećam se koliko je to bilo zahtjevno jer navečer bi bila predstava ili koncerat, a ujutro su fotke već morale biti u press uredu Igara. Lab joj je bio u tada još razrušenom Imperijalu na Pilama i do kasno u noć znale smo fenirati fotke jer nije bilo šanse da se do ujutro osuše same. I tako sam se negdje u tom razdoblju i ja okuražila i sama krenula fotografirati i razvijati fotografije. Od tada do dana današnjeg fotografija je ostala najzanimljivija aktivnost kojom se bavim (pored vrtlarenja i kuhanja).

Koji je bio tvoj prvi aparat?

Sestina, odnosno tatina, stara Exakta. Još uvijek radi, stoji u polici s mojim ostalim aparatima.

Što ti je nadraže slikavati? Onako za dušu?

Ljude. Pogotovo proizvođače hrane, ribare, kuhare, sve one koji rade rukama. Volim fotografirati ruke na kojima se vide tragovi teškog rada.

Vjenčanja, portreti, hrana, sve to snimaš. Po čemu je svaka od tih tema posebna?

Svaka od tih tema uistinu jest posebna i svaka je uzbudljiva na svoj način. Vjenčanja su dinamična, u neku ruku i napeta jer te dovode do granica kreativnosti i snalažljivosti. Za svaki kadar imaš samo jednu priliku i pod tim pozitivnim stresom, i puna emocija koje na tebe uvijek prenesu mladenci, letiš okolo, hvataš momente kao da ti život ovisi o tome da ti neki ne pobjegne. Misliš na to dvoje ljudi koji su ti dali povjerenje da dokumentiraš jedan od najvažnijih dana u njihovom životu i nipošto ih ne želiš iznevjeriti.
Hrana je uzbudljiva sama po sebi. Mene sve vezano uz hranu oduševljava, pa tako i fotografiranje hrane. Kad je chef kreativan i ambiciozan, pjat priča nevjerojatnu priču.
Fotografiranje portreta je za mene veoma osobna priča. To je zaista kao mali prozor u dušu osobe koju fotkaš, malo toga se može sakriti od objektiva, otkrivaju i ono što je od prostog oka ponekad skriveno, a to volim.

Je li kod vjenčanja najvažnije zadovoljiti očekivanja mladenca ili ipak ima mjesta za umjetnički izražaj?

Do nedavno sam bila malo skeptična oko cijele te priče o vjenčanoj fotografiji. Dok sam bila mlađa i tek počinjala, fotografiranje vjenčanja nije bio neki previše kreativan posao, u biti bio je u rangu fotkanja za osobnu ili putovnicu. Ali trendovi su se promijenili i vjenčana fotografija je postala prava mala umjetnost koja dopušta fotografski koncept i isfuravanje vlastitog stila, naravno ako ste dobri i ako ste u poziciji da ste traženi upravo zbog svoje kvalitete. Neke se forme moraju ispoštovati, ali i mladenci danas ne žele isto što i prije. Žele priču, žele izgledat k'o iz magazina, žele slike kojima će se svi diviti i koje će se pinati na Pinterestu, a tu se automatski otvara prostor za kreativnost i različitost.

Što je najteže kod snimanja portreta?

Samo po sebi nije teško, nakon što godinama fotografiraš, a imaš i Bogom dan talent, to ti postaje sasvim normalna stvar. Nekad se sve posloži tako savršeno da bi doslovce moj mali sin s "ajfonom" opalio ludilo fotku, ali vrlo često uvjeti nisu idealni pa svojim znanjem i iskustvom to nadoknađuješ.

Imaš li unaprijed zadanu priču ili pustiš da ona ide svojim putem u samom procesu slikavanja?

Ovisi o kakvom se angažmanu radi. Nekad treba vrlo dobro znati organizirati snimanje, najčešće kad se radi editorial ili nekakav "fashion shoot", a ponekad je najbolje sa strane promatrati stvari kako se događaju svojim tokom i hvatati autentične spontane momente.

Kod slikavanja hrane, moramo spomenuti da je iza tebe i objavljena knjiga Dubrovnik Table, koju si radila s Mijom Erak, traje li više priprema seta ili obrada fotografija? Jesi li poklonik obrade, dodavanja filtera?

Pa ako dobro pripremiš set i dobro odradiš fotografiranje, obrada je zapravo šlag na torti. Divan je momenat kad sjedneš pred komp, pogledaš sve fotke, i odahneš, jer su dobre.
Što se tiče trenda korištenja filtera, odnosno raznoraznih preseta i emulacija filma, ja sam se stvarno svim snagama trudila prigrliti to, i imam sve moguće presete koje bi jedan ozbiljan fotograf trebao imati, a koji se danas nude na tržištu. Međutim, ne volim što većina njih uradi od mojih fotki. Super mi ti efekti izgledaju na tuđim fotkama, ali moje fotke stvarno ubiju. Volim žive boje, volim kontrast, sve ono što već postižemo s današnjom opremom. Ako želim da mi fotka izgleda k'o da je fotkana analognim fotićem na Fuji filmu, jednostavno ću uzet analogni fotić i Fuji Proviu, Sensiu ili koji god već film i fotkati s njim.

Fotografija u doba društvenih mreža, koji su plusevi, a koji minusi?

Ne znam iskreno. Uglavnom koristim Instagram, iako od posla ne stignem previše obraćati pažnju na društvene medije. Morala bi se malo više oko toga angažirati.

Koliko fotografija razviješ? Ostaje li sve u kompjuteru?

To opet ovisi o tome što se fotka. Generalno ću dostaviti oko 20-40 fotki po satu. Ako se radi o filmu, možda najviše 10. A uglavnom sve ostaje po externim diskovima i u policama.

Voliš li ponekad stati i s druge strane objektiva, kako se osjećaš kad tebe fotografiraju?

Najbolje me slika moj muž, s njim se osjećam opušteno, sa sestrom isto, ali u biti to je to. I djeca volim kad me slikavaju, te su mi fotke najdraže bez obzira kako sam na njima ispala.

Koji su ti budući projekti, nešto što bi željele realizirati?

Stalno nešto radim, ali realizacija mi je mali problem iskreno jer su mi djeca još mala pa za projekte za koje bi inače trebalo 1-2 godine, meni treba dosta dulje. Ali ne žuri mi se, za sad uživam u ovome što radim i uživam s klincima dok su mali.