Od ciloga ‘Pometa‘ jedino je Bartul preživija: Humoristični podlistak po kojem se Novina razlikovala od konkurencije

Ludere non laedre – šaliti se, ali ne vrijeđati

Nema gore nesreće od one kad majka nadživi vlastito čedo.

“Slobodna”, ta vitalna starica, puše u osamdeset svjećica na slavljeničkoj torti, a sin joj je “Pomet” umro sa šezdeset. Kad se ugasio te 2012., za njim je bolno naricao zadnji mu urednik Igor Brešan i ucviljena rodbina: spli’ski humoristi, karikaturisti, vic maheri, riječju: zajebanti svih vela.

Novina je tada izgubila svoju prepoznatljivost, jer se ovaj dnevnik razlikovao od drugih upravo po podlistku u kojem se rugalo vlastima; Partiji i HDZ-u, ali i svima ostalima koji su je barenko okusili. Zajašili dorata, pa umislili da im nitko ništa ne može.

“Pomet” je rođen dana Gospodnjeg 28. 3. 1952., pod uredničkom palicom Mirka Peršena, tada glavnokomandujućeg u redakciji koja je bila smještena na lokaciji koju do dana današnjeg poznajemo kao Stara Slobodna. Kažu da ga je krstio anarkišta Smoje, koji je potpisivao i vjerojatno najpoznatiju Pometovu rubriku svih vremena - Malog Marinka. Taj Marinko vam je, zapravo, nahoče. Smoje ga je usvojio od još jedne novinarske legende - Pere Zlatara, pa ga učinio slavnim.

Kakva su sve imena prošpartala Pometom, to je da ti pamet stane. Od rečenog Šunje, preko Nikice Marinkovića Nikmara, Tolje Kudrjavceva Žbirca, Ante Jelaske Zenze, karikaturista Tonča Keruma, Milana Tolića, Roberta Marića, Vice Krce..., i neprežaljenih - Ćiće i Mosora. Mojmir Mihatov, Ivica Radovniković Ivra, Branko Efendić Efi..., duga je lista zaslužnika koji pripadaju Pometovoj staroj gardi, i koji su mu se, kad god bi oživio, vraćali. Naime, toliko puta ga se zbog “viših interesa” gasilo, da se ne mogu zakleti da će jednog dana opet oživjeti.

POMET 08 05 2018.

Arhiv SD

Još jedan humorist i Pometov kroničar Mladen Vuković, novinar Radio Splita, konstatira da je trinaest godina prošlo od zadnjeg broja. Da je živ “Žulj”, koji je uređivao Čedo Pocrnić, u rodnom bi mu listu pisalo: majka “Slobodna”, otac “Pomet”. Taj je vragolan vanbračno začeo “Berekin”, a njime se nadahnuo i vazda prčeviti “Feral Tribune”.

“Pomet” više ne daje znakove života, ali jedan mu se ud i dalje batrga. Bože sačuvaj, nije ono što vam je palo na pamet. Radi se o Bartulu, mandrilu u mornarskoj majici, koji se spasio zahvaljujući činjenici što zna plivati, pa njegov strip izlazi u Otvorenom moru.

Svoja faca, svoj lik

Edo Šegvić Hipi, Bartulov pape, naš poznati arhitekt i publicist čije knjige pripadaju najboljima od najboljeg na temu spli’ske i dalmatinske baštine, jedan je od posljednjih iz “one maše”, Pometovog dream teama, kojem je stalo do glende. Lani je bosonogi Bartul proslavio pola stoljeća, a još štucigaje strukture.

Šjor Edo, jemate rič. Pardon, Bartule, mikrofon je vaš: “Kad ne znan šta ću reć, on zna, govori zanamisto mene. Vidin ga na starin karikaturama, a u zadnje vrime najčešće u – zrcalo. U crtanome humoru - karikaturi, najčešći je slučaj da je svaka karikatura svoja faca, svoj lik. Danas nije baš čest slučaj da jedan karikaturist stvori niki svoj prepoznatljivi lik, kojega onda “vodi” iz karikature u karikaturu. I tako, evo, pedeset i jednu godinu! Ali ako malo pogledamo splitske karikature, vidimo da je tega bilo i prije. Evo i’ redon: Duje Balavac (crtež BAF - Virgil Meneghello Dinčić plus tekst Ante Katunarić. Lovre Batal (crtež Angjeo Uvodić plus Marko Uvodić tekst), Pomet (crtež Milan Tolić plus Miljenko Smoje, Đermano Senjanović Ćićo, Gordan Jelavić, Igor Brešan), Berekin (Tonči Kerum i ekipa), Paško (Branko Efendić Efi i Đermano Senjanović Ćićo, i da prostite ovi Bartul plus Hipi”.

A, to Hipi, veleuvaženom arhitektu Šegviću, prišio je njegov kolega sa studija, Višanin Lenko. Gladni je student od kuće dobio paket pa ga požurio otvoriti, kad u njemu, umjesto pašti i fruti – majica “na cvitiće”. Dalje znate; cvjetići su pretvoreni u crte, rige, i Bartul je, kako to piše barba Edo u knjizi u kojoj je sabrao njegove dogodovštine i koja je doživjela drugo izdanje - počeo “kritikovati”.

– Baš tako, “kritikovati”. Tako su doma govorili moji stari – potvrđuje Edo da Splićani nikad nisu voljeli robovati jezičnim pravilima.

Zato je valjda književni jezik jedva i poćirio u Pomet, no tu je svejedno bilo svega našeg: čakavice i cakavice, ikavice – “tvrđe” i “mekše”, varoškog i luškog. Baš tako; jer Smoje je kao Velovarošanin duperao čakavicu, koju je dijelom pred kraj karijere prigrlio i Ćićo, a Šegvićev Bartul je štakavac.

– To mi je objasnija pokojni Perislav Petrić. Varoš se pridošlicama punija iz čakavskog, a Lučac iz ikavskog govornog područja. Šegvići su Splićani sa Lušca, pa mi nikad doma nismo govorili ča, nego – šta – objašnjava naš sugovornik.

Doli hladni, tehnički jezik

Postoji još jedan razlog zbog kojeg su u Pometu dominirali dijalekti “ervaskega”, u odnosu na standard. Zato jer se tako bilo lakše skrivati od cenzora koji su sjedili po ondašnjim i današnjim komitetima, naime, jednom jadnik, uvijek ostaje jadnik. Takvi “šete bandijere” znali bi propustiti kakvu žaoku jer je jednostavno nisu razumjeli ili im se jezik na kojem je izrečena, činio toliko neozbiljan da im je bilo ispod časti reagirati na takvo što.

Legendarni Paško, autora Đermana Ćiće Senjanovića i Branka Efendića EfijaARHIV SD

Arhiv SD

– Pašare i bateline, gajete i leuti, šanpjeri i žbirci, argole i kolone, idra i lantine, ankore i banjašuge – jesu pisma. Prevest tu pismu na književni oli hladni tehnički jezik, značilo bi izgubit smisal a i suštinu stvari – piše Šegvić u libru Bartul 2, i ne laže.

Dosta o dijalektu. Ajmo malo o govoru ulice. Svaka generacija, na svoj način, dala je timbar Pometu. Na prijelazu stoljeća, humorističnim podlistkom Slobodne koji je konačno osvanuo u koloru, zagospodarili su “ST PICHIJA” i “ST BRALE”. Lenka Gospodnetić, pičija, naravno, i Damir Tolj, brale sa zidića, ofkors, na duhovit način su pripovijedali kako živi generacija koju su obilježili sentiši, leksikoni i spomenari, spitfajerice, Tomosovi motori i gluvarenja po Rivi. Pichija, samo ko la finta glupa plavuša, opisala je tada cijelu plejadu likova iz splitskog noćnog života. Zato se svaka kolumna čitala na vlastitu odgovornost.

Nastavljena je tada i tradicija afirmiranja splitskih umjetnika na zafrkantskim stranicama Novine. U to vrijeme svoje mjesto pod zvijezdama tražio je akademski slikar Neno Mikulić. I pronašao ga. I on se publici dokazao kao strip majstor.

Pometova pošta na razmeđi stoljeća ubadala je žestoko kao nikada do tada. Iza nestašnog Pometa skrivao se tada tek naoko mili momčić – Gordan Jelavić. Znao je uncut kroz pitanja i odgovore subotom, svađati stranačke prijatelje i bračne drugove, ljutiti tajkune i kojekakve druge monstrume... No, Pomet je i dalje nekako opstajao, sve dok prvobitna akumulacija kapitala nije završila, a klika koja je zagospodarila Hrvatskom proglasila se svetom obitelji. A u svetinje se, kao, ne dira. Evo, kako to vidi Šegvićev alter ego Bartul.

– Čitali smo Pometa od 1952., Berekina od 1978., Ferala od 1984. Danas ništa, gledamo televiziju i Facebook. Polako, ali sigurno, rušidu se tradicije koje činidu dušu ovega grada, gubi se identitet, minja mentalitet.