„Idem prošetat kučke i možda ću se okupat,“ rekla je moja supruga prije nekoliko dana, „jučer je more bilo 15 stupnjeva, to mi je malo hladno, ali danas bi moglo biti ok“, nastavila je. Bez obzira na nekoliko kišnih dana, vremenske prilike pomalo najavljuju sezonu koja je već tu, iza kantuna. Na jugu, čini se, osim što nema postepenog prelaska iz jednog u drugo godišnje doba, nema ni laganog „tranzita“ od „nema posla“ do „totalne gužve‘.
Pa da vidimo jesmo li spremni za novu sezonu ili će i ove godine mnoga otvorena pitanja i problemi ostati u kategoriji „ove godine za to nije bilo uvjeta, ali sljedeću ćemo sezonu dočekati spremniji“. Jedino što bi moglo pripomoći da se stvari pomaknu s mrtve točke je to što su uskoro izbori. Ah, nada živi vječno - u nadi je spas. Prije neki sam se dan zatekao u šetnji kamenim ulicama Grada. To se nažalost ne događa baš često, a ovo je bila prilika jer sam imao malo slobodnog vremena prije dogovorenog sastanka.
S obzirom na paprene cijene parkinga i zapravo nepostojanje iole vrijedne butige u Gradu, rijetko sam tu. „Evo, Hrvatska mora osvojit svjetsko zlato u nekom sportu (bravo naši vaterpolisti!) da bi se ljudi skalali u Grad,“ doviknuo mi je jedan lokalac. Nasmijao sam se u sebi, ali gospar je bio sasvim u pravu. „A Mato misli kako bi ljudi htjeli ovdje živjet i kupovat majice od Igara prijestolja, ma ne ide to tako,“ nastavio je i mahnuo mi na odlasku. I opet je bio u pravu, više ima šanse da ovaj mladić Baby Lasagna osvoji Eurosong! Ali, čuda se događaju. Ovaj put neću govoriti o zimskom turizmu - i vrapci na grani više znaju moju jadikovku o tome jer godinama lupam po istome, a napretka po tom pitanju nema. Ako je vjerovati najavama, koje, dopustite mi, uzimam s dozom sumnje, onda nam se smiješi još jedna uspješna turistička sezona. Ona uvelike ovisi o ne osobito pouzdanoj zračnoj kompaniji, Ryanairu.
Tisuće novih gostiju priključit će se već popriličnom popunjenom turističkom tržištu. Ukoliko je čaša (već) napola puna onda možemo a) prestati je puniti ili b) uzeti veću čašu. Što smo u posljednih nekoliko godina napravili za poboljšanje ove turističke destinacije (ah, opet ta riječ)? Pritom mislim na javni, ali i privatni sektor. Recimo, ako nam ponovo dolazi gost koji je ovdje bio prije pet godina što ćemo mu novo pokazati? To kako smo posjekli većinu stabala i sve zalili u beton? Kako imamo parkirališta bez ijedne travke na kojima bi i deve popadale u nesvijest? Bez obzira što smo mi očarani novom Lapadskom obalom, pa nisu to Elizejske poljane, zaboga miloga. Imaju li turisti gdje odvesti djecu u vodeni park? Ima li se gdje neka grupica prijatelja ogledati u partiji golfa?
Može li se poći uveče na koncert u neku koncertnu dvoranu (nemojte mi sad „imamo Knežev dvor, Malu braću, Katedralu)? Ima li negdje neka karting staza za zabavu? Neki tematski adrenalinski park? Ima li možda za brzorastuću populaciju turista s kućnim ljubimcima neka nova plaža za pse ili slučajno park za pse? Kuglana, klizalište, ima li? Pa nismo odavno imali ni hit film niti seriju da se snimala u nas, a slava Igara prijestolja ubrzano blijedi. Da nemamo ovaj veličanstveni Grad, ovo more i to (još) malo očuvane prirode ne bismo imali čime privući niskobudžetnu irsku zračnu kompaniju. Svaka čast za inicijativu za pješačke rute Dubrovnik-Međugorje i one na Korčuli, to su zaista zlatni primjeri na turističkom tržištu. U ovo doba godine mnogi naši sugrađani putuju na sve strane svijeta.
Pa mora bit nešto što su vidjeli u Dubaiju, na Tajlandu ili putujući po Americi što bi se moglo primjeniti kod nas. Kad bi dobio euro za svaku rečenicu koju čujem od prijatelja i poznanika „ovo bi trebalo napravit u nas“ dok mi oduševljeno objašnjavaju „kako u Španjolskoj, znaš...“, pa ljudi moji, ja bi sutra mogao stavit ključ u bravu i poć‘ u penziju. A gdje su naše inovacije? „Inovacija je sposobnost da se na promjenu gleda kao na priliku, a ne kao na prijetnju,“ rekao je jednom Steve Jobs. Ili ćemo postati inovativni ili će se naša mala čaša preliti!