Božidaru Vučureviću će se suditi u odsutnosti. Jer je hrvatskom pravosuđu nedostupan već 33 godine.
Tako nam je blizu, a tako daleko.
Mislim na pravdu, a ne na Božidara. Jer to što će njega hrvatsko pravosuđe – možda – osuditi u odsutnosti ne predstavlja baš nikakvu satisfakciju nama koje je taj zločinac bombardirao u prisutnosti. On je autor one cinične ratne "mudrolije" da će napraviti još stariji i ljepši Dubrovnik. Izgovorio je to znajući da na Dubrovnik padaju granate. Transkripti koje smo objavili jasno dokazuju da je to znao. Uostalom, oni potvrđuju da je stvari znao i iz prve ruke jer je osobno obilazio netom okupirana područja.
Božidaru je danas 88 godina. Imajući u vidu brzinu našeg pravosuđa, Božidar Vučurević će prije vidjeti Liz Taylor i druga Tita nego presudu hrvatskog suda. Ili da objasnim drukčije, prije će popiti kavu sa Slobodanom Miloševićem nego što će vidjeti nekakvu presudu za sva ona ratna huškanja i odluke koje je donio u ratu i da do njega dođe.
I sad, vjerovali ili ne, sve je to dokaz da je Hrvatska pravna i demokratska država. Jer da nije, Vučurević bi itekako bio dostupan hrvatskom pravosuđu. Doveli bi ga kao prasca, za uho preko Ivanice. Eventualno u prtljažniku, kao što je Mosad na suđenje prebacio Adolfa Eichmanna. Da Hrvatska nije demokratska država,poslali bi nekoga da popije čaj s "Vučkom", isti onaj čaj kojeg je Sergej Skripal pio u Londonu. Novičok ga zovu.
Hrvatska je i pravna država, samo što joj te pravne institucije malo kašlju. Ali sad, kad je je donesena odluka o suđenju u odsutnosti, sad će stvari krenut – pa zapet. Trebalo bi tražiti izručenje Vučurevića, ali nešto ne mislim da će Republika Srpska, odnosno BiH izručiti ovog uglednog auto prijevoznika koji je cijeli život prevozio drva i stajski gnoj u Dubrovnik, a onda ga pokušao osvojiti.
Neće ga izručiti, to je jasno. Da je Boga i pravde – ili Boga pravde – Trebinjci bi Vučureviću trebali sami suditi. Jer je u agresiji na Dubrovnik poginulo dovoljno Trebinjaca. Dio njih poginuo je kasnije u akcijama HV koja je krenula u oslobađanje okupiranog dubrovačkog područja i njegovog zaleđa iz kojeg se na Grad pucalo kad god bi kakav četnik dublje potegao iz boce.
Spaljene smo kuće obnovili, ali živote naših sugrađana, naših branitelja vratit ne možemo. Ni Trebinje ne može vratiti živote svojih momaka koje je Vučurević spalio u idiotskom pokušaju da Dubrovnik učini "ljepšim i starijim". Uostalom, spalio je Vučurević i po Trebinju dosta ljudskih sudbina, primjerice onih koje je etnički očistio i iselio iz tog grada. "Spalio" je i Begovu kuću koja je bila simbol jednog Trebinja drukčijeg od njegovog. Dobro, nije ju spalio nego srušio. Temelje joj preorao i travu posadio, ali to ne mijenja stvar. Problem je što ni ponovna izgradnja Begove kuće ne mijenja stvar.
Da se mene pita, stvar bi promijenilo jedino kad bi se starog Vučurevića pozvalo na piće. Onako kako to rade braća Rusi. Srećom, mene se ne pita.
Ostaje jedino nada, doduše mala, da će Trebinjci jednog dana sami suditi Vučureviću koji ih je o jadu zabavio i desetljećima unazadio. Jer s ovom zakašnjelom odlukom hrvatskog pravosuđa svi skupa možemo učiniti jednu stvar – ako je papir višeslojan i dovoljno mekan…