GORAN ŽUVELA UGOSTITELJSTVO JE ZAMIJENIO RIBARSKOM MREŽOM Lijepo smo upozoreni, sad bi trebali jedan drugoga više cijeniti, voljeti i paziti

U ovo vrijeme Stradun bi već vrvio turistima, suncobranima, stolovima, šetačima. Čudno je proći a da ne susretnete barem dvije grupe stranaca sa sladoledom ili selfie štapovima u rukama. Već godinama nas domaće rijetko pitaju kako do restorana, wc-a ili nekog muzeja – sve im je odavno dostupno na Googleu pa se više ne zamaraju s pojašnjenjima.

Ove nas godine, ni da hoćemo, nema tko pitati gdje je muzej Rupe, tolika je rupa u ovoj sezoni za koju se ne zna hoće li je uopće biti.
Prošli smo Stradun bez riječi, uz većinom zatvorene butige i mračne izloge. Na mnogima piše da su zatvorene 'odlukom Vlade' ili 'do 1. lipnja'. U onima koje su otvorene, zasad su uglavnom samo prodavačice.

Zdrav je otkad salpava mreže

Do maloga mula sreli smo desetak stanovnika Grada, koje je u tolikom broju u prijašnjim gužvama bilo nemoguće zamijetiti, a kamoli pozdraviti. Neki su išli prošetati, neki nahraniti golubove i mačke, neki poviriti ima li što ribe. Za kraj se taman vezivao Goran Žuvela u društvu svog velikog prijatelja Dragana Klepa i 12-godišnjeg Điva Đikovića.

Njih trojica svako jutro u 5 kreću s ovog mjesta na more, bacaju mreže negdje oko Lokruma i vrate se oko 9 s lijepim ulovom. I tog jutra se u njihovoj mreži našlo par škrpina, barbuna, sipa, sve redom kvalitetne ribe za koju se odmah našlo nekoliko kupaca.

Goran kaže da bi poludio da mu nije ovoga. Otkad salpava mreže, cukar mu nije bio preko 5, kaže sa zadovoljnim osmijehom. Čim je ovo s koronom počelo, zazv'o je Dragana koji ima i barku i dozvolu, i otada, negdje od 19. ožujka, svaki dan su na moru. Đivo je s njima kad god može, zaustave ga samo školske obveze koje besprijekorno i redovno izvršava, čak savjesnije nego prije korone.



Goran je obučen u ribarsku kabanicu, a Đivo je od svog džeparca naručio istu takvu preko interneta, toliko je to dijete zaljubljeno u more i ribanje. Ništa mu nije teško, pa ni dizanje 'van zora', sve će podnijeti samo da bude u barci i uz parangal ili mrežu.

Specijalne pripreme

- Dragan je divan, on to sve pomalo, ima živaca, miran je i staložen. Invalid je Domovinskog rata, ranjen je na Bosanci, veliki smo prijatelji. Njegova žena je krštena kuma mojoj djeci. Sve mi odgovara s njime – govori Goran o svom prijatelju Klepu, jer on nije od velikih riječi. – Zn'o sam što će bit' pa sam odmah naručio mreže i krenuli smo na ribanje.

Ribanju ga je, dodaje Goran, naučio pokojni đed, Niko Dabelić. Njegov otac, Goranov prađed, bio je lugar na Lokrumu.

-Uvijek ribam oko Lokruma, to mi je đardin. Najbolja terapija je radna terapija. Krvav je ovo posao i mora se voljeti da bi ga išao raditi.

Ovdje nema ekonomske računice, ovo je baš ribanje iz ljubavi – kazuje.

- Jedno vrijeme najviše smo hitali cipole, sad barbune, sope, poneku škrpinu, jastoga, sipa... Za to imamo dozvolu, za takve mreže. Đivo ima i svoj mali parangal. Obožava i ribat' i pojest' ribu. To se ješka piletinom, to su doma specijalne pripreme... Mali je kupio sam sebi inceratu za ribanje. Nije htio da mu je netko kupi. On je to zaradio i kupio sam sebi. Kad idemo na ribanje, nosi sa sobom opremu za učenje, pa kad finemo, pali se televizija, tablet i sve svoje obaveze ispuni – s neskrivenim ponosom kaže o Đivu.



I o onima koji samo kukaju ima svoje neskriveno mišljenje:

- Ako mogu ja sa skoro pedeset godina potezat' mrežu, onda mogu i drugi. Najlakše je reć 'ja ne mogu ništa, predajem se'. Naučio sam preživjeti u svim mogućim situacijama, u ratu i svakako. Nije ovo ništa strašno, treba se znat' prilagodit. Da se nismo prilagodili '91., ne bi sad imali Hrvatsku – govori predsjednik Kluba hrvatskih ratnih vojnih invalida Dubrovnik. Klupski prostor na Bunićevoj poljani zatvoren je od polovice ožujka. Sad ga malo sređuje i nada se skorašnjem otvaranju, ako za to bude uvjeta.

Gradonačelnikov odličan potez

- Meni je najbitnije, što se tiče Kluba, da nitko nije i neće ostati bez posla. Nemam niti jedan neplaćeni račun i svaku plaću sam isplatio. Radim s 90 posto domaćim ljudima, i dok sam ja ovdje ovlašten, morat će se poštivati pravila. Ako se budu poštovala pravila, radit ćemo, ako neće, nećemo, ali nitko neće ostati bez plaće.

- Najbolji potez što se tiče korone napravio je naš gradonačelnik Mato Franković kad je zatvorio placu u Gružu. Vidio je da ljudi to nisu shvatili ozbiljno. Demokracijom se ne može izliječiti nijedna bolest, pa ni korona. Mora se znat' tko je glava – kaže Goran Žuvela, te dodaje:

- Još prije nego je korona došla do nas, kad sam vidio što se događa, nazvao sam gradonačelnika i dao mu se na raspolaganje, ponudio mu prostorije Kluba za Crveni križ, za bilo što, isto kao u ratu. Hvala Bogu da, eto, nije trebalo. Što se tiče stožera, mislim da su trebali konzultirati i bivše časnike i dragovoljce jer smo se u ovim situacijama naučili ponašati, nama pritisak nije stran, a trajao je godinama – iznio je.



- Osobno više aktivno ne sudjelujem ni u jednoj udruzi proistekloj iz Domovinskog rata, osim u Županijskoj udruzi dragovoljaca, gdje se isključivo predsjednik udruge Ivan Gabi Gabelica, Mladen Ključe iz Opuzena i ja bavimo djecom i svake ih godine vodimo u Savudriju na natjecanje. Dvije godine zaredom ostali smo ekipno državni prvaci, ali nitko nas nije primio – kaže Goran o sportskim susretima djece branitelja, koje svae godine organizira Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata u suradnji s Ministarstvom branitelja.

– Mi to i ne tražimo, važna su djeca – ističe svoje prioritete, ipak začuđen da se istinske ljudske vrijednosti sve manje raspoznaju.

Što su imali '91?

S tim u vezi, ima i svoje mišljenje o onima koji sebe smatraju najviše oštećenima pandemijom:

- Sad su ispali najugroženija skupina ljudi ugostitelji – govori Goran, koji i sam živi od ugostiteljstva.

- Reći ću vam ovo, a može mi reći tko što hoće - uzimalo se, uzimalo, a sad se više ne može toliko uzimat. Sad im je sve skupo, a do neki dan se skijalo, kupovali su se gliseri, auti, kuće... Da se nebi netko našao uvrijeđen, reći ću da sam 1991., prije nego sam stupio u Domovinski rat, držao dva kafića u Gradu, 'Papagaj' i 'James Dean'. A ovi koji danas predstavljaju dubrovačke ugostitelje, prvo za većinu ne znam ni jesu li iz Dubrovnika, što su imali '91.? Pola ih nije znalo gdje je taj lokal koji danas drže. Ja sam '91. imao dva kafića u Gradu. Skinuo sam se 1996. iz vojske i imao doma sina od nepunih godinu dana i noseću suprugu. Dobivao sam od države, od burze rada, 900 kuna 18 mjeseci! Ove godine se treba ponašati sukladno situaciji. Ne može se uzimat' koliko se uzimalo i doviđenja! – odriješito kazuje Žuvela.
 

Bili smo obijesni

Još ga je nešto pogodilo kao čovjeka.

- Jako me zasmetala masovna kupovina hrane po trgovačkim centrima. Ljudi su kupovali 'na tone' brašna, a do dan danas rade sve pekare. Koliko god svi kukaju, s tim je Dubrovnik pokazao da je većina puna para – ogoljuje situaciju s koronom i ponašanjem pojedinaca.



- Nadam se, kad cijela ova pokora fine, da ćemo biti toliko solidarni pa još jednom 'napasti' trgovačke centre nakon korone i kupiti hrane za par šlepera djeci u Africi jer smo ih s ovim što smo kupili mogli puno nahraniti.

- U zadnje vrijeme svi smo se uzobijestili, a netko, Bog, priroda, upozorava da ne može ovako dalje. Zavladala je velika obijest i gramzivost, kupovalo se, trošilo, vozila su se bijesna auta, bacali soldi... Tek sad, kad nas je ovo pogodilo, vidjeli smo koliko valja ljudski život. Mislim da smo lijepo upozoreni, i da bi trebali jedan drugoga više cijeniti, voljeti i paziti. U Indiji su prvi put nakon dugo godina vidjeli Himalaju. Gradski je porat pun ježa, vidimo delfine na moru, gnjurce kojih tu nije bilo godinama, sad ih je 100 oko Lokruma. Priroda nas je godinama upozoravala. Trebali bi ljudi drukčije razmišljati, bolje se gledati i družiti, ako ne radi nas, onda radi naše djece – njegova je poruka za kraj.