Umirovljeni dubrovački otorinolaringolog dr. Jure Burić dirljivim se riječima oprostio od dugogodišnjeg katedralnog župnika don Stanka Lasića, koji je preminuo danas u 80. godini života.
- Umro je moj dobri prijatelj, katedralni župnik Dubrovačke katedrale sve dok je mogao hoditi i Sv. Mise zboriti!
Jutros se u vječnost preselio naš don Stanko Lasić!
Dugo se poznajemo. Dugo smo prijatelji!
U Domovinskom ratu dijeleći njegov stan u Gradu proveli smo zajedno tjedne i tjedne, mjesece, bježeći za vrijeme opasnosti u njegovu Pinakoteku. Tamo bi i blagovali - konzerve i kruh koji je svaki dan zahvaljujući našim vrijednim pekarima bio na policama trgovina A onda nakon dugo vremena kada je od jednog pokojnika samca- njegovog župljanina “- naslijedio”, jednu polu punu plinsku bocu- “bacili” smo i na spremanje hrane- većinom paste u nekakvom toću. Jedne zgode njegova dobra majka poslala nam je preko Crvenog križa jedan veliki lonac pun pečenih svinjskih šnicli zalivenih u mast. E to nam je trajalo i to nas je spasilo. Od njega sam s njegovim blagoslovom i krenuo pred Sv. Katu 1991. našem Predsjedniku u Zagreb po pomoć
U njegovoj Pinakoteci i u njegovoj nazočnosti pisao sam izvješća za HRT, a onda s našim prijateljem i “cimerom” Antom Primorcem put tvrđave Sv. Ivana na satelitski telefon kako bi to i obznanili.
Njemu sam ostavio oproštajno pismo mojoj obitelji i nešto sitnih stvarčica koje bi mogle biti uspomene, ako me ne bude.
Tamo sam se pripremao za “skok u more”, ako neprijatelj uđe. Sam mi je rekao:”ne bi bilo dobro Prika da te nađu, možda bih te ja i mogao skrivati kod mojih župljana jedno vrijeme, ali se opet bojim da te ne pronađu. Ostanem li ja živ pričat ću tvojoj obitelji o ovim našim teškim trenutcima, ali i moliti Boga da te ostavi na životu”.
Moj dragi prijatelj bi ponekad nakon rata- u slobodi organizirao u svome domu lijepe večere, na koje bi pozvao mnoge naše prijatelje s kojima bi onda evocirali uspomene.
Bio je čovjek nevjerojatne energije, uvijek u pokretu- u “trećoj brzini”, ali kad bi ga susreo na Stradunu s onom njegovom crnom torbom, malo bi zastao i poklonio mi dosta vremena kako bi prokomentirali ono što se obično komentira, politiku naravno.
Bio sam i na Sv misi u Jarama za njegovu majku koja je slavila svoj stoti rođendan. Bio sam i na njezinom lijepom sprovodu.
Zbog ove nesretne korone samo sam ga jednom posjetio, radujući se njegovom dobrom oporavku nakon jednog teškog moždanog inzulta za vrijeme hodočašća u Rimu.
Bio je moj prijatelj dobri duh Dubrovačke katedrale- sinonim čestitog svećenika i prijatelja svojih vjernika.
U vrijeme rata, cijelo vrijeme, bez obzira na opću opasnost služio je Sv Mise, jutrom i večeri znajući i vjerujući kako je sve u Božjim rukama. Jedno rano jutro dođe moj prijatelj zabrinut i tužan. “Znaš li da nam više nema hrvatske zastave na Srđu prijatelju, ali će je s Boźjom pomoći opet biti”
Hoće Prika, eno je, ponosno se viori i pozdravlja Te na Tvom posljednjem putu u vječnost i mire Božje.
dr. Jure Burić