Teško je reći koliko je naših u Irskoj jer se mnogi nisu odjavili s hrvatskih adresa. Najpreciznije bi bilo napisati: na desetke tisuća. Najviše je Slavonaca, ali ima i drugih koji su pobjegli odavde glavom bez obzira zbog društvene nepravde i mizernih plaća.
Zanimljivo je da su mahom popunili radna mjesta Iraca koji su također napustili svoju zemlju trbuhom za kruhom. Njih između dvjesto i tristo tisuća, nakon velike svjetske krize 2008., posao je našlo u Australiji ili SAD-u.
Kad su irske vlasti pozvale internetske divove da u njihovoj zemlji registriraju kompanije pa ih pri tome oslobodile poreza ili im dale mogućnost da iz prihoda izdvajaju tek minimalne "daće", ekonomija je eksplodirala. Irska se preko noći prometnula u keltskog tigra. U državu blagostanja.
Ne samo da je nezaposlenost u najzapadnijoj zemlji EU-a vrlo brzo postala nepoznanicom, već su i plaće rasle nevjerojatnom progresijom. To je rezultiralo općim konzumerizmom. Banke, zatrpane novcem, nudile su ekstra povoljne kredite, a Irci jurišali na njih. S radničkim plaćama kupovalo se stanove i kuće od nekoliko stotina tisuća eura, vozilo u limuzinama na leasing.
Krpaju dugove
No kad je nevolja zakucala na vrata, kad je s Wall Streeta kriza preskočila Atlantik, ekonomija se opasno zaljuljala. Kamate od jedan posto su se upeterostručile, a rate kredita ozbiljno narasle, pa su se zaduženi Irci u strahu od bankrota uputili u Australiju. Tamo su odmah pronalazili posao u branši za puno veće plaće, pa zarađenim krpali dugove koje su ostavili kući.
Na njihova radna mjesta u Irskoj stigli su, primanjem naše zemlje u EU, skromni Hrvati. Platilo ih se isto ili pinku manje od "odbjeglih" Iraca, a oni bili prezadovoljni ponuđenim jer doma neki nisu vidjeli plaću mjesecima ili su radili za minimalac. Preplavila ih je sreća baš kao Nepalce ili Indijce koji dolaze ovdje razvoziti hranu i mučiti se po gradilištima. Njima je i ovakva Hrvatska raj na zemlji.
No sad su se u hrvatski raj u zelenoj Irskoj počeli masovno doseljavati Ukrajinci. A oni su konkurencija s istoka koja iste poslove radi za manje novca. I koja pristaje na kudikamo lošije uvjete rada. Ako su, a jesu – bilo je i ima, nažalost, i toga – Irci gledali i gledaju još na Hrvate kao na one koji im otimaju kruh iz usta jer pristaju raditi za manje plaće, sad se isto događa Hrvatima koje su "ugrozili" Ukrajinci, koji su se istaknuli kao ključni kadar kad su u pitanju majstorski radovi.
Rade za sitni novac
Ovdje, pak, neki krive Azijce što pristaju raditi za sitni novac, pa se naši ne mogu pogoditi s poslodavcima za veće plaće, više godišnjeg odmora, bolje stimulacije, božićnice, uskrsnice...
Znači, brutalni, neoliberalni kapitalizam svađa radničku klasu. Umjesto da oni koji žive od svoga rada i ruku djela budu ako ne braća, a onda barem međusobno solidarni, oni postaju netrpeljivi jedni prema drugima i nerijetko suprotstavljeni. Bolje rečeno, izmanipulirani su od, kako se to nekada govorilo, predstavnika krupnoga kapitala. A to što više nitko ne drži do marksizma ni dva posto, ne znači da je ono što je ovaj veliki Nijemac i revolucionarni socijalist konstatirao govoreći o zamkama kapitalizma – netočno.
Radnici svih zemalja nisu se ujedinili. Dapače, oni su jedni drugima u ovakvim tržišnim okolnostima postali smetnja. I to će biti jedan od najvećih problema u digitalnoj eri koja je na djelu. Povijest se ponavlja.